Split

• 

    Zračno bombardiranje Splita koje su provodile savezničke snage trajalo je od rujna 1943., do kraja listopada 1944., pri čemu je nad Splitom i bližom okolicom bilo 1890 naleta, 640 uzbuna i 21 bombardiranje, od kojih je najrazornije i najsmrtonosnije bilo bombaridranje 3. lipnja 1944., u kojem je poginulo 227 osoba. Sveukupno je u bombardiranjima Splita i okolice život izgubilo oko 1.000 ljudi, a više tisuća ih je bilo ranjeno. Veći dio grada bio je uništen, pri čemu i gotovo svi kulturno-povijesni spomenici i građevine. Uništene škole, crkve, zdravstvene ustanove, katedrala, povijesna jezgra itd. Većina ubilačkih letova je dolazila sa Visa, tamo je podignut spomenik savezničkim pilotima koji su ubijali civile dok tisuće stradalih civila u Splitu još nemaju spomenik!? Ovo bismo nazvali hrvatski bezobrazni apsurd!

Svako od 21 bombardiranja bilo je pomno osmišljeno i razrađeno od strane tzv. “Narodnooslobodilačke vojske” i jugoslavenskih totalitarnih partizana, te su uslijed njemačkog Desanta na Drvar provedena u suradnji sa Saveznicima. Iako je Split iza Rijeke imao najbolji sustav protuzračne obrane i raspolagao 20 i 88-milimetarskim topovima, tada najboljima na svijetu, partizanski odredi oko Splita onemogućili su obranu grada i time sudjelovali u ratnom zločinu i zločinu protiv čovječnosti nad splitskim pučanstvom.

• 

• 

• 

• 

Savezničko bombardiranje bilo je najveće razaranje Splita u njegovoj povijesti, još od rimskog cara Dioklecijana. Unatoč čvrstim dokazima i zapisima, za zločin nitko nikada nije bio pravosudno gonjen niti je odgovarao.

Bio je to jedan od najkrvavijih dana u povijesti Splita: ‘Prolomio se niz eksplozija, na Pjacu su počeli pristizati izbezumljeni ljudi, govorili su da je na Pazaru klaonica. Vidio sam dijelove lubanja po gradu…

Treći dan lipnja 1944. godine, zapamćen je kao najkrvavija splitska uspomena Drugog svjetskog rata, te subote zrakoplovnim bombama je zasut prepuni Pazar, a živote je izgubilo 277 civila.

Premda Split  zanimljivo u svojoj dvomilenijskoj povijesti nikad nije bio okupiran vojnim akcijama, njegovo stanovništvo u nekoliko je navrata dobrano izmasakrirano, jedan od tih crnih dana dogodio se 1944. godine, a premda je bilo različitih inicijativa, poginulim civilima nikad nije postavljeno spomen obilježje, “zbog nedostatka političke volje”.

Grad su 1941. godine, okupirali talijanski fašisti, koji su do kapitulacije u rujnu 1943. godine, maltretirali stanovništvo na bolesne načine, kako fizički tako i ideološki. Potom su grad kratkotrajno zauzeli partizani! Nakon pada Italije, u Split je ušla Hrvatska vojska. Hrvati koji su ostali doživjeli su smrtonosna razaranja, i to od zapadnih saveznika: poginule su stotine ljudi, razoreno je mnoštvo kuća, strah, uzbune i opća neimaština bile su svakodnevica, dok vojnim snagama NDH, nisu naneseni veći gubici.

• 

Bombardiranja su počela 1943., kad se život u Splitu pretvorio u pakao do kraja lipnja 1944. godine, nad Splitom i okolicom engleski i američki zrakoplovi upisali su 1890 naleta, oglašeno je 640 uzbuna, a bombardirali su 21 put.

U prvom većem bombardiranju 5. prosinca 1943., poginulo je 110 civila, a stotine su ranjene, izginulo je i 97 mještana Kaštel Sućurca, od kojih 65 u crkvi na koju je pala bomba za vrijeme mise. Najteže su stradali Lučac, Manuš, Špinut i Pazar, a tri bombe pale su na samostan klarisa u tadašnjoj Tartaljinoj ulici.

Uslijedilo je bombardiranje 3. siječnja 1944., kad je živote izgubilo dvadesetak Splićana, a 29. lipnja 1944., tridesetak civila, od kojih trinaestero u rodu Krstulovića!

U naletima početkom siječnja 1944., srušene su dvije crkve na Lučcu, stara svetoga Roka i tada najveća gradska crkva svetoga Petra na Pazaru te Biskupova palača, zgrada Režije duhana, kuća Katalinić…

U učestalim napadima bombe su padale i na povijesnu jezgru, pa je pravim čudom izbjegnuto razaranje katedrale, kampanela, Peristila i Vestibula, kad je srušena kuća Aglić-Mrkonjić na sjevernoj strani Peristila te nekoliko kuća unutar Dioklecijanove palače, na mjestima kojih su i danas praznine u prostoru.

Teško su stradali i Veli Varoš (crkva sv. Ante, Babina ulica) te Marmontova ulica. Posljedice savezničkih bombardiranja u tom razdoblju bile su grozne: poginulo je oko 500 građana, a tisuće su ranjene, potpuno je srušeno 399 stambenih zgrada, oštećeno ih je 1334, dok je za stanovanje bilo neupotrebljivo 4500 stambenih objekata, uništeno je šest školskih zgrada, osamnaest objekata javne uprave, pet crkava i tri zdravstvene ustanove.

Split je ulazak partizana predstavnika jugoslavenskog komunističkog režima  u listopadu 1944., dočekao u ruševinama. Prema sjećanjima povjesničara prof. Frane Barasa, koji je svjedočio iz prve ruke kao trinaestogodišnjak, zatekavši se s majkom te sunčane subote na prepunom Pazaru.

Potkraj svibnja 1944., uslijedio je kraći predah, pa je stanovnike obuzeo osjećaj lažne sigurnosti, govorilo se: “Saveznici nas više neće bombardirati.”

Onda je osvanula vrela, sunčana subota trećeg lipnja. Na tržnici u Hrvojevoj ulici i oko crkve sv. Dominika poljoprivrednici iz okolice nudili su od rana jutra desetke kilograma trešanja, nešto povrća, mlijeka, jaja, mladog sira, čak ponekog janjčića i kozlića, ulje, drva… Na ribarnici se prodavalo malo srdela i skuša.

Kao da su Splićani tog sunčanog jutra bili sasvim zaboravili na ratna stradanja i prethodna bombardiranja, pa su nagrnuli u središte grada. Rasprćeni konji i mazge grickali su sijeno, strpljivo čekajući da im gospodari završe pazariti.

Tko je mogao i pomisliti da će se za koji tren pretvoriti u paklenu klaonicu… govori prof. Baras, pa nastavlja s prisjećanjem:

Oko deset sati napustio sam Pazar kroz stara Srebrna vrata, jer sam trebao navratiti u očev ured koji se nalazio u zgradi na dnu Pjace. Sa sjeverne strane stolnice sv. Duje živo se trgovalo polovnom odjećom, obućom, kućnim potrepštinama i galanterijom…

Odjednom se začula huka zrakoplova. Začudo, sirene se još nisu bile oglasile! Požurih niz Krešimirovu… Kad sam stigao do Ispod ure, tek tad su se začule sirene. Dok sam pretrčavao preko Pjace da bih se sklonio Iza lože, prolomi se niz praskavih eksplozija, a odnekud doleti i nekoliko ovećih kamenica. Uspio sam se ugurati u obližnju vežu.

Eksplozije naglo prestaše i zavlada grobna tišina… Crni dim oštra mirisa što se podigao iznad gradskog središta pretvori dan u sumrak. Na Pjacu su počeli pristizati izbezumljeni ljudi. Govorili su da je na Pazaru klaonica, da ima na stotine mrtvih.

Poslije petnaestak minuta uslijedio je drugi nalet. Po potmulim snažnim eksplozijama moglo se zaključiti da sada padaju teže i razornije bombe, i to po širem gradskom području. Vraćajući se s ocem kući, u udubini Srebrnih vrata, vidio sam dijelove lubanja.

Tržnica je bila zasuta komadima ljudskog i životinjskog mesa. Ranjenici su uglavnom bili pokupljeni, a mrtva trupla ležala su kojekuda. Redarstvenici su ustreljivali osakaćene konje.

Te kobne subote saveznici su od 10 do 15 sati bombardirali Split četiri puta!

Taktika napada, iznosi profesor, u prvom naletu bila je u ravnom, a u drugom u tzv. “tepih sistemu”. S visine od oko 2500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za “žive ciljeve” (50 do 100 kilograma), zatim teške prodorne bombe (200 do 400 kilograma).

Na grad je palo više od 800 bombi, otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, tvrdi Baras, Split bi bio sravnjen sa zemljom. Tog je dana potpuno srušena 121 kuća, teže ih je oštećeno 217, a lakše 210.

Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Ironijom sudbine, ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe niti neku od zgrada u kojima su se nalazili njemački stožeri: Banovina, hotel “Ambasador”, Jadranska banka na Rivi…

Već nakon prvog naleta, “bumbal” sa zvonika Svetoga Duje brecajući je pozivao na okup članove Narodne zaštite. Oni su pružali prvu pomoć, skupljali ranjene i mrtve, otkopavali zatrpane, a na toj dužnosti poginula su petorica: Miljenko Bilan, Ivan Brešan, Ivan Maslov, Babo Mrduljaš i Veljko Radeljak.

Pripadnici hrvatske vojnice (domobrani i ustaše) pomagali su prokrčiti ulice. Nijemci su unesrećene prevozili kamionima i uništavali neeksplodirane bombe. Na otkopavanju zatrpanih bilo je angažirano 200 do 800 civila. Preostali leševi otkapani su sve do 8. lipnja.

Nastali požari teško su se gasili, jer vatrogasci nisu imali ni dovoljno goriva ni vode. Posebne skupine zaštitara, domobrana, mornara, oružnika i redarstvenika vršili su noćni nadzor. Pokoji zatečeni pljačkaš ustrijeljen je na licu mjesta.

Neposredno poslije bombardiranja, splitski arhitekt i slikar ing. Niko Armanda obilazio je i skicirao ruševine, a crteži se danas čuvaju u Muzeju grada. Nekoliko fotografa amatera također je snimilo pojedine prizore – navodi prof. Baras.

Dodaje da je već istoga dana uslijedio veliki egzodus građana. Bježalo se na Marjan i u Splitsko polje, a sutradan je biskup Kvirin Klement Bonefačić javio papi Piju XII. preko nuncija u Beču da su njemački i hrvatski vojnici napustili grad te zamolio da se Split proglasi otvorenim gradom.

Deset je “Liberatora” 30. lipnja 1944., u 10.20 bombardiralo istočni dio Splita. Bačeno je oko stotinu bombi od 200 do 500 kilograma težine. Na Masarykovu, Gospinicu, Matije Gupca i Biankinijevu ulicu i Poljičku cestu palo je oko 50 bombi, a procjenjivalo se da je isto toliko palo u more.

Poginulo je više od 30 civila, od čega njih 19 u skloništu zgrade u Masarykovoj. U ovom napadu uništeno je više zgrada, a 70 ih je oštećeno.

Posljednja bombardiranja Splita bila su 13. listopada 1944., kad je bačeno oko 30 bombi na brodogradilište i na područje Meja. Dva dana kasnije ponovno je izveden napad na brodogradilišta, na koje je bačeno 35 bombi, od kojih je veći broj pao u more. Ljudskih žrtava nije bilo.

Zadnji napad na Split izveden je 21. listopada, a bombe su pale na Gripe i željezničku postaju.

Poslije rata, za cijelo vrijeme postojanja socijalističke režimske Jugoslavije, sve do 1990. godine, kritičko pisanje ili govorenje o ovim anglo-američkim razaranjima Splita i ostalih dalmatinskih gradova bila je nepoželjna tema. O ovoj se tabu temi malo govorilo i samo politički podobni jugokomunistički kadrovi smjeli su o tome govoriti. Djelomična dokumentacija prvi je put objavljena tek 1998. godine ukazuje prof. Baras.

Uredništvo/komunistickizlocini.net