Damir Đureković

• 

   U pozadini likvidacije Stjepana Đurekovića i rasvjetljavanja uloge hrvatskih dužnosnika Udbe koji su to ubojstvo isplanirali i organizirali, javnosti je malo poznat podatak da je na sličan način ubijen i njegov sin Damir. Stjepan Đureković ubijen je 28. srpnja 1983. godine, dok je njegov sin Damir likvidiran 4 godine  kasnije.

Za razliku od Stjepana Đurekovića koji je ubijen u Njemačkoj, njegov sin Damir ubijen je u Kanadi. Ubojstva hrvatskih emigranata u Kanadi bila su vrlo rijetka, i jugoslavenske tajne službe u toj zemlji izvršile su samo dvije likvidacije. Damir je bio jedna od te dvije žrtve.

• 

Damir Đureković rođen je 1954. godine, za vrijeme dok je njegov otac Stjepan bio zaposlen u Odjelu za planiranje Vlade AP Vojvodine. Poslije se Stjepan s obitelji seli u Osijek, a potom u Sisak i zapošljava se u Rafineriji.

Nije pio otvorena pića

Damir Đureković, 1. srpnja 1981. godine, odlazi u Njemačku. Godinu dana nakon toga sinu se priključuje i Stjepan 24. travnja 1982. godine, a njegova supruga Gizela ostaje u Hrvatskoj. Ostaje u kontaktima sa suprugom i sinom, koji joj u jednom telefonskom razgovoru otkriva kako zna da su im na tragu Udbini agenti i da su započeli progoni. Ubrzo nakon toga počinju saslušanja Gizele u Đorđićevoj u Zagrebu. Slijede anonimne telefonske prijetnje i pritisci na nju da se odrekne sina i da se rastane od supruga.

Kada više nije bilo dvojbi da Udba plete mrežu oko njega, Damir se početkom travnja 1984., iz Njemačke odselio najprije u Sjedinjene Američke Države, a potom, 31. svibnja, u Kanadu grad Calgari. Ondje će 28. lipnja, točno jedanaest mjeseci nakon očevog ubojstva, podnijeti zahtjev za useljenje.  Na saslušanju je imigrantskim službenicima izjavio da se plaši kako će ga Udba ubiti kao i njegovog oca.

U zabilješci o razgovoru citirana je njegova ustvrda: Povratak u Saveznu Republiku Njemačku bi za mene značio samoubojstvo. Kanadske su mu vlasti iz tog razloga odlučile dopustiti boravak, a u ožujku 1987., čak odobriti useljenje.

Nastanio se u Calgaryju, gradu od kojih milijun stanovnika, i u okviru mogućnosti i životnih okolnosti provodio svoju samozadanu misiju, ispunjavao svoj zavjet: pripremao je prijevod dvaju očevih romana, štedio novac za njihovo tiskanje, dopisivao se s hrvatskim emigrantima promičući i nastavljajući, kako reče, osloboditeljsku borbu svog oca.

Damir Đureković, sin ubijenog Stjepana, neposredno nakon očeve likvidacije u epistolarnoj je formi napisao svojevrsni zavjet. Odaslao ga je suradnicima u emigraciji:

Nikakvi metci i sjekire ne mogu zaustaviti osloboditeljsku borbu Stjepana Đurekovića!

Dana 28. srpnja 1983., usred bijela dana, šest metaka iz dva samokresa s prigušivačem i udarci sjekirom okrutno su usmrtili moga oca. Ali njegova borba time ne prestaje, jer njegov duh, njegove ideje i dalje žive u svim našim srcima.

Hrvatski narod u domovini i u slobodnom svijetu pretrpio je, ovom smrću, ogroman gubitak, ali UDB-a i vlastodržci u Beogradu varaju se ako vjeruju da su postigli svoj cilj. Sada kada se Jugoslavija nalazi na rubu gospodarske i političke propasti neće je spasiti ubijanje hrvatskih rodoljuba pa ma kako krvavo i okrutna bilo. (…)

Ja kao njegov sin i prvi suradnik nastaviti ću raditi ono što smo i dosada zajedno radili bez obzira na opasnost po vlastiti život. (…) Zato još jednom poručujem UDB-i vlastodržcima u Beogradu da ih iz katastrofe Jugoslavije ne može ništa izvući i da će svi skupa platiti zločine počinjene nad hrvatskim narodom. Sve za Hrvatsku!

• 

Sa zanemarivim tantijemama na očeve knjige i škrtom pomoći emigracije, a bez visoke ili specijalizirane izobrazbe, snalazio se kako je znao i umio; radio je kao noćni čuvar, dostavljač mlijeka, u čistionici te­piha… otplaćivao je kredit za automobil, skromno namjestio unajmljeni stan na 20. katu nebodera između 6. i 7, avenije. Danny – tako su ga susjedi zvali. Ni po čemu se nije izdvajao od ostalih, prosječnih stanara.

S Kanađanima Damir nikad nije govorio o Jugoslaviji, čak ni o svom podrijetlu, a o ocu je samo govorio da je „ umro ” prije dosta vremena. Život Damira Đurekovića u Calgaryju bijaše sasvim normalan i svakodnevan život koji se ništa nije razlikovao od života ostalih prosječnih mladih ljudi u tom gradu. Kad je imao vremena, posjećivao je redovno kafiće i restauracije u blizini svog stana. Tamo bi popio jedno, najviše dva piva, sprijateljio se s djevojkama koje su ga simpatizirale, tu i tamo je razmišljao o ženidbi. Uvečer je često igrao stolni tenis s mladim Kanađanima i posvećivao se prije svega svom glavnom hobiju: body-buildingu, jednom umijeću održavanja tijela u odličnom stanju putem treniranja i zdrave ishrane. Damir je posebno pazio na ishranu i izbjegavao je sve što nije bilo dobro za njegovo zdravlje.                          

U emigraciji je bio vrlo oprezan. Bojao se da ga jugoslavenske tajne službe ne otruju, pa je pazio što jede i pije. Rijetko se hranio u restoranima i izbjegavao je piti točena pića. Imao je vrlo mali krug prijatelja. Prisnije se družio samo s četvoricom prijatelja koji su dolazili iz različitih sredina.

Nitko nije čuo pucanj

Službena verzija njegove smrti je samoubojstvo iz lovačke puške, a kanadska policija o tom slučaju nikada nije provela ozbiljniju istragu. Kao potvrda da se radilo o samoubojstvu «pronađeno» je oproštajno pismo pisano na pisaćoj mašini. No, sada slijede činjenice koje se nikako ne uklapaju u priču o samoubojstvu.

Dana 10. rujna 1987. godine, oko 17 sati, Kanađanin ukrajinskog podrijetla Sam Yamchuk, radnik na održavanju nebodera u kojem je mlađi Đureković stanovao, svratio je – kako je to gotovo svakodnevno običavao na čašicu razgovora do svog susjeda iz daleke mu i ne baš poznate Hrvat­ske. Pozvonio je tog dana, međutim, nitko mu nije odgovorio. Zavirivši kroz otvor za pisma, ugledao je Damirove noge. Nepomično su se pružale na podu. Ostatak tijela nije mogao vidjeti.

Pozvao je policiju; provalila je u stan i zatekla stravičan prizor. Đurekovića glava, tek nekoliko centimetara udaljena od zida, bila je raznesena puščanim hicem; trup je ležao poprijeko na podu, a pokraj njega se nalazila sačmarica. Zanimljivo, tijelo nije ležalo na obližnjem krevetu, nego na krvlju natopljenom sagu. Čudno, jer se rijetko koji samoubojica upucava stojećke, obično sjednu. Već je i ta nelogičnost morala pobuditi sumnju.

I činjenice da je Damir prebjegao u Kanadu u strahu od atentata te da mu je otac bio ubijen bile su sasvim dovoljne za pozornije ispitivanje uzroka smrti.  No mjesna je policija još istog dana zaključila da se radi o samouboj­stvu. Temeljno proturječje: Kanada mu je velikodušno dala politički azil, ali kad je pronađen mrtav, u startu je isključila svaki politički motiv.

Policija se napadno žurila zaključiti slučaj, što prije istragu sta­viti ad acta. Ron Hume, službenik odjela za ubojstva, lakonski je naveo motiv samoubojstva:

Damir Đureković stanovao je u svojem apartmanu u zgradi koja ima čuvara ili recepcionara, kao što se to može ponekad vidjeti u američkim filmovima. Samoubojstvo je navodno izvršeno u njegovom stanu lovačkom puškom, ali nitko nije čuo pucanj. Poznato je kako na lovačku pušku (sačmaricu) nije moguće montirati prigušivač, pa je čudno kako je to samoubojstvo ili ubojstvo u stanu nečujno obavljeno. Damirovo tijelo pronađeno je s puškom u neposrednoj blizini. Pucano je u glavu, međutim na zidu koji se nalazio iza njegove glave nije bilo nikakvih tragova krvi ili sačme iz puške. Moj sugovornik nije spominjao da su u sobi bili primijećeni tragovi borbe.

Nova otkrića – novi kontradokazi

Lavina se kotrljala. Mediji su kopali i kopali. I došli do, reklo bi se, senzacionalnog otkrića. List Calgary Sun je 16. rujna 1987., objavio izjavu jednog od rijetkih Kanađanina kojem se Damir povjerio; kojem je otkrio da mu je oca ubila jugoslavenska tajna služba:

Jugoslavenski useljenik, kojega su 10. rujna pronašli ustri­jeljena u njegovom apartmanu, sastao se 8. rujna sa svojim prijateljem Johnom Bachuskym i dogovorio se s njim tog dana igrati stolni tenis. John Bachusky kaže: „Đure­ković je na dan svoje smrti izgleda htio sa mnom o nečem važnom razgovarati. On se u to vrijeme bavio prijevodom očevih knjiga na engleski”.

Bachusky, inače ukrajinskog podrijetla kao i domar Yamchuk, isti­če daje nazvao policiju i ponudio svjedočenje. No oni su ga bez ikakvog objašnjenja odbili! Ako se prisjetimo daje prema navodu policije pokojnik sebi oduzeo život još četvrtog ili petog rujna…

…onda je Damir Đureković morao biti jedan „ nadprirodni fenomen “: on je mrtav, nakon što je počinio „samouboj­stvo još četiri dana šetao naokolo i dogovarao se s prija­teljem igrati stolni tenis. Zaista jedan čudan „ mrtvac “!

Ustanovit će se i da je jedna stanarka iz Damirova nebodera 8. rujna čula pucanj, ali ni za njezinu izjavu policija nije marila. Nakon ova dva svjedočenja (Bacusky i susjeda) postaje jasnije zašto su mjesne vlasti u Calgaryju tako rezolutno, da ne kažemo bešćutno, Hrvatima zabranile da vide pokojnikovo tijelo, čak i policijske snimke. Po uznapredovalom procesu raspadanja iskusni liječnik poput dr. Gamulina lako bi zaključio da Đureković nije bio, nije mogao biti (samo)ubijen 4. ili 5. rujna.

Iz trećeg otkrića – do kojeg se došlo na temelju iskaza kućepazitelja Đurekovićeve zgrade – valjda pak postaje jasnije zašto je Hrvatima za­branjen pristup u pokojnikov stan: zid u blizini lesa bijaše tako čist i bijel da ga uopće nije trebalo ličiti. Navodni samoubojica si je sačmom raznio glavu pokraj zida, glava mu je pala na nekoliko centimetara od zida, a na tome istom zidu ni kapi krvi!?! Taj detalj policija nije evidentirala… No to nije kraj njenoj nemarnosti, površnosti, smušenosti, žurbi, što li.

Kad smo upitali kućepazitelja zgrade u kojoj je Đureko­vić stanovao, on nam je odgovorio: „Prije nekoliko dana promijenili smo sag”. Razlog? „Krv na njemu počela je smrditi”. Kad su podigli stari sag, radnici su pronašli u njemu dio Damirovog zuba. Policija ga očito nije našla – bolje reći nije ni tražila. Eto kako površno bijaše vođena policijska istraga.

Još jedan znakovit primjer:

Indijska vlasnica male restauracije iza ugla njegove kuće, koju je Damir često posjećivao, i dan danas prevrće oči­ma kad joj spomenete njegovo ime: on bijaše njezin dragi gost, uvijek ljubazan i veseo, nikad pijan. Ona ne vjeruje u „ teoriju ” o samoubojstvu budući da Damir nije djelovao kao čovjek koji ima teških briga. Nakon što policija i dalje stajaše na tezi o samoubojstvu, ona je povela među svojim gostima istragu na svoju ruku i čudi se da policija još nije posjetila njezinu restauraciju. A to bi u stvari bilo sasvim normalno. Naime, gosti i namještenici restorana „ Them- se and Ganges ” oni su ljudi koji su zadnji vidjeli Damira živa. Pa zar ne bi bilo normalno da policija porazgovara s tim osobama?

Dodatne nejasnoće

Oproštajno pismo započinje riječima: «Dragi prijatelju ja odlazim…»  U pismu spominje telefon gdje će primiti vijest taj prijatelj primiti neku vijest. Hrvati iz Kanade nisu mogli dobiti fotokopiju tog pisma. Mogli su ga samo vidjeti i pročitati. Stanoviti Gamulin dobiva odobrenje Damirove majke da može preuzeti njegovo tijelo, ali mu nije odobreno. Umjesto njega, tijelo preuzima konzulat koji ga šalje u Beograd, gdje je tijelo očišćeno od svih tragova.

Bez obzira na sve nejasnoće, Damirova smrt je proglašena samoubojstvom. Kanadske vlasti zaključile su ovaj slučaj, bez obzira na mnoga otvorena pitanja. Zatvaranje ovog slučaja posebno je odgovaralo i jugoslavenskim vlastima.

Osobe koje su upoznate sa slučajem ubojstva Damira Đurekovića vjeruju da ubojica dolazi iz kruga njegovih malobrojnih prijatelja, od koji je netko vjerojatno surađivao sa Udbom. Ubojica bi mogao biti i jedan od njegovih poslovnih partnera ili je osoba, ili osobe, koje su to učinile stigle s tim ciljem i namjerom specijalno iz tadašnje Jugoslavije. 

Presedan: pogreb u Zagrebu

Unatoč svim novim otkrićima, kontradokazima i kontraindicijama na koje je upozoravana, mjesna se vlast u Calgaryju uporno držala početne verzije događaja i smatrala slučaj definitivno zaključenim. U jednom se trenutku Hrvatima i Rullmannu ipak probudila nada da bi se stvari mogle pomaknuti s mrtve točke. Bilo je to 17. rujna – kada je točno u 15 sati i 45 minuta dr. Gamulinu brzojavom iz Zagreba pristigla punomoć pokojniko­ve majke Gizele Đureković da preuzme tijelo i dokumente njezinog sina Damira. No nada je kratko trajala.

• 

Udova Gizela, supruga ubijenog Stjepana i majka ubijenog Damira, iznenada je promijenila mišljenje i oduzela punomoć dr. Gamuli­nu. Odlučila je da će pokojnik biti prenesen iz Kanade i pokopan u Zagre­bu. Rullmann:

(…) sumnju je izazivala činjenica što je Jugoslavija, koja inače nipošto nije dopuštala pokop nekog hrvatskog emi­granata u domovini, u slučaju Damira Đurekovića napra­vila iznimku. (…) Zašto se Jugoslavija pokazuje u slučaju Damira Đurekovića odjednom tako „ humanom “?

Istinski presedan, jer prije mlađeg Đurekovića Titov režim nije do­pustio prijenos posmrtnih ostataka nijednog pripadnika HNE – hrvatske neprijateljske emigracije. Jedno što ih je na taj način simbolično kažnjavao zbog izdaje, drugo što je prevenirao mogućnost okupljanja na njihovim grobovima. Pokoj­nikovo tijelo je trebalo brže-bolje dopremiti u Jugoslaviju prije eventualne nove obdukcije pod pritiskom sve znatiželjnije kanadske javnosti. Bolje spriječiti nego liječiti!

Tako i bi: Đurekovića su tijelo kanadske vlasti predale jugoslaven­skome generalnom konzulatu. Tri i pol tjedna nakon ubojstva (5. li­stopada) prebačeno je u Toronto. Sutradan je zrakoplovom JAT-a, umjesto u Zagreb kako je predviđao protokol, odvezeno u Beograd, gdje je ostalo do 10. listopada.

Gdje se Damirov leš nalazio puna četiri dana, zna samo Jugoslavija

Damir Đureković pokopan je 12. listopada 1987. u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoj – bez nazočnosti javnosti. Uža rodbina s majkom. Prva vijest daje umro bit će objavljena tek pola godi­ne kasnije, u zagrebačkom tjedniku Danas… Sve se rasplelo onako kako je najviše odgovaralo i vlastima u Calgaryju: najbolje je odnijeti mrtvog čovjeka iz grada, bez Božje službe na hrvatskom jeziku, bez govora njego­vih hrvatskih prijatelja, bez prosvjeda, bez, bez… Deal Kanade sa SFRJ? Sebična želja da se u korijenu sasiječe afera koja bi mogla narušiti ugled grada? Ili kombinacija i prvog i drugog?

Na žalost, jedno je u ovom slučaju više nego očito: Calgary, koji želi i dalje imati glas urednog i mirnog grada, ne želi „imati” u svojoj sredini jedno ubojstvo, pogotovo kad osjeća mogućnost postojanja političke pozadine. Iz tih razloga policija Calgaryja ostaje i dalje pri samoubojstvu. Sve one čimbenike, koji pobijaju tu tezu, policija uopće ne uzima u obzir: ona ne želi nikakvu prašinu u svezi s tim slu­čajem. Jer ako bi se doista radilo o jednom ubojstvu s po­litičkom pozadinom, moglo bi to imati neugodne posljedice za grad. Jedan član kanadskog parlamenta, potvrdio nam je našu sumnju: „Policija Calgaryja strahuje da bi otkriće jednog političkog ubojstva štetilo ugledu grada koji organizira Olimpijske igre

U veljači 1988., u Calgaryju su održane Zimpske olimpijske igre. Ne samo da su završile sa znatnim profitom, nego su pospješile gospodarski razvoj tog grada i uvelike ga modernizirale. Postao je globalno poznat. Reprezentacija Jugoslavije osvojila je dva srebra i jednu broncu – najbolji rezultat do tada. Damira Đurekovića nitko više nije spominjao.

• 

Gizela Đureković supruga Stjepana Đurekovića je umrla u svojoj devedesetoj godini života u svibnju 2021. O tome nitko nije izvjestio hrvatsku javnost od strane državnih medija, medijska cenzura se nastavlja! Više od 30 godina života živjela je u samoći, strahu i neizvjesnosti u nadi da će se jednog dana otkriti tko joj je ubio muža i sina. Takva je otprilike životna priča zagrebačke umirovljenice, 90-godišnje Gizele Đureković, udovice istaknutog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića kojeg je zloglasna Udba ubila u Njemačkoj.

• 

Uredništvo/komunistickizlocini.net