Jakljan

   Na otoku Jakljanu u blizini Dubrovnika, inače jedini nenaseljeni otok Elafita, 2013. god., su ekshumirani posmrtni ostatci 214 žrtava komunističkog zločina Drugog svjetskog rata koje su krajem svibnja 1945. partizani likvidirali bez suđenja. Ekshumaciju su proveli pripadnici Specijalne jedinice MUP-a, predstavnici Ministarstva branitelja te članovi Udruge »Hrvatski domobran« iz Dubrovnika.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Dostupni podaci govore da su tu ostaci većine od tih zarobljenika koji su se predali partizanima u Istri i kod Trsta. Brodom su prevezeni sve do južnog Jadrana, a ubijeni su na samoj obali i pokopani u samo 10 metara udaljenoj kavi, odnosno jami nastaloj prijašnjim iskapanjem pijeska od lokalnog pučanstva.

Pretpostavlja se da masovna grobnica krije tijela svih žrtava s izuzetkom dvojice koji su se tijekom egzekucije pokušali spasiti bijegom u unutrašnjost otoka.

Međutim, ne možemo, a ne spomenuti dvojicu svjedoka koji više nisu živi, ali su svejedno najzaslužniji za otkrivanje stratišta na Jakljanu. Preživjeli svjedoci Kuzma Stjepović (88) i Zvonimir Koporčić (85) ispričali su da su zarobljenici pokopani tamo gdje su ubijeni, a neoznačenu grobnicu članovima dubrovačke udruge “Hrvatski domobran” svjedoci su vrlo precizno pokazali. Svjedoci Zvonimir Koporčić i Kuzma Stjepović su stalno poticali riječima “dođite da vam pokažemo mjesto strašnog zločina na Jakljanu, dok smo još živi i pri pameti”.

Leševi su prekriveni slojem zemlje od samo pola metra i začuđuje kako do sada grobnica nije slučajno otkrivena u razdoblju do Domovinskog rata dok se zgradama na otoku uglavnom koristilo jedno dječje ljetovalište iz Beograda.

Svjedok Stjepović je 1947. emigrirao u Italiju, a potom u Kanadu. Prepričao nam je izjavu Šipanca Luka Ivankovića da je na Jakljanu “sve do 1951. likvidacije nepoćudnih Hrvata obavljala Udba čiji je pripadnik bio i on, ali se razočarao u komunizam”. Zna se kako se na Jakljan nije moglo slobodno dolaziti sve do 70-ih godina kad su 1974. izgrađene zgrade i bungalovi dječjeg ljetovališta. Za gradnje temelja jednog objekta radnici su našli ostatke kostiju i tri ljudske lubanje te iako je bilo planirano, nisu dovršili sjeverni bungalov – kaže čelnik Udruge “Hrvatski domobran” Željko Kulišić koji se godinama trudio rasvijetliti sramotnu epizodu iz poraća na ovim prostorima.

Prema istraživanjima predsjednika dubrovačke podružnice Društva političkih zatvorenika Augustina Franića ubijeni su zarobljeni njemački mornari i zrakoplovci, hrvatski mornari i konavoski vojnici zarobljeni poslije 8. svibnja 1945. u Istri i okolici Trsta.

Ubijani su po metodi s obližnje Dakse: metkom u zatiljak, o čemu svjedoče prostrijelne rane na lubanjama, a dijelu su i ruke bile žicom vezane, o čemu govore i pronađene žice na kosturima u kavi na Jakljanu – dodaje Kulišić. 

Nesretni zarobljenici koji su tu čekali svoju likvidaciju, bili su do samog kraja uzorni vojnici, svako su jutro uredno čisitili svoje vojničke čizme, iako su bili svijesni da ih više nikad neće obući’…

Naime, rekonstrukcijom tih događanja koju su Šipanjcima mogli prenijeti jedino egzekutori-ubojice, nesretni zarobljenici bili su zatočeni u ostatcima benediktinske crkve svetog Izidora, (ili po šipanjski svetog Sidorija), zavjetnu crkvu iz 1285 godine izgrađenu radi zaštite lokalnog stanovništva protiv kuge koja je tamo vladala. Nažalost, zavjetna crkva te zarobljene nesretnike ipak nije sačuvala od jedne druge kuge, pošasti dvadesetog stoljeća-komunizma…

Spomen obilježje žrtvama komunističkog režima na Jakljanu podignuto je 2014. godine. Dubrovački je biskup mons. Mate Uzinić blagoslovio spomen obilježje čiji je autor Nevenko Bilobrk.

Teško je bilo biti djevojkom u vrijeme komunističke strahovlade

Starija gospođa koja je 1945. godine bila mlada djevojka, ostavila je svoje svjedočanstvo u kome navodi koliko je teško bilo biti djevojkom u to vrijeme na Šipanu, pogotovo u vrijeme povratka ‘đelata-ubojica’ s Jakljana, koji bi se onako omaljeni, krvavih ruku nakon cjelodnevnih ubijanja poželjeli ‘provoda’. Pijani i krvoločni kucali bi na vrata gdje su živjele bespomočne djevojke… Na kraju svjedočanstva, starica heroina suznih očiju rezignirano zapita: „Ajde mu ne otvori, znaš što te čeka, a ako otvoriš također znaš…”. Taj teški teret nosile su čitav svoj život, a da se nisu nikome izjadale, niti su ikad izdale ubojice niti silovatelje.

Uredništvo/komunistickizlocini.net