Potkozarje – Gornji Podgradci – Bosanska Gradiška

Samo u šumi kod Bosanske Gradiške prema Kozari u pravcu između Jablanca i Gradiške ubijeno je više od 5.000 Hrvatskih vojnika. Žrtve su prevožene skelom preko Save. Skelari iz Gradiške tvrde da je broj žrtava i veći. Okolno stanovništvo zna za ovo gubilište, jer su žrtve polijevane tekućim gorivom i paljene.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Uza sve do sada navedeno, jedno stratište u Bosni izaziva posebno zgražanje. O brojnosti i načinu smaknuća govore svjedočenja očevidaca, zabilježena u knjizi J.Ivan Prcela Hrvatski Holokaust II. (Zagreb, 2005.) – poglavlje o masovnim pokoljima u Bosni i Hercegovini, a dali su ih: Andreas Šupovac, Safet Bajin i Safet Jaskić.

Iz ovih triju svjedočenja sa sigurnošću se može zaključiti da je od 21. do 29. svibnja 1945. iz logora Jasenovac i Požega pod jakom stražom u nekoliko kolona dopraćeno preko 30.000 zarobljenika u Potkozarje i ovdje pored sela Gornji Podgradci te na stravičan način poubijano. Ti hrvatski mladići su dovedeni samo iz jednog razloga da se imaju na kome iskaliti Srbi pod Kozarom!

Andreas Šupovac u Dokumentu XCVII. svjedoči o kolonama smrti:

Koncem svibnja mjeseca godine 1945. kretala se kroz Bos. Gradišku kolona zarobljenih hrvatskih vojnika u približnom broju od oko 30 tisuća ljudi, u pravcu planine Kozare (kolona je vjerojatno formirana u logoru Jasenovac). Još putem su bili pojedinci ubijani i ostavljani na cesti. Kad je ta kolona stigla na Kozaru i kada je prolazila kroz srpska sela, seljaci su napali zarobljenike, boli ih vilama, sjekli sjekirama i tukli ih motkama. Kolona je konačno zaustavljena iza Gornjih Podgradaca na predjelu između kamenoloma i sela Mrakovica i tamo su pojedine grupe bile odvođene da kopaju grobove. Nakon što su grobovi bili iskopani, izvršeno je ubojstvo svih tih 30 tisuća ljudi. Tom prilikom su pojedini zarobljenici bili strašno mučeni, nabijani na kolce, vađene im oči, sakaćeni itd.

Jedan od komunista partizana koji su vodili tu kolonu bio je Mile Tendjerić, tadašnji zapovjednik Bos. Gradiške, Srbin i tzv. narodni heroj. Brigada koja je izvršila pokolj mislim da se zvala ‚Kozaračka‘.

(Nürnberg, 10. studenog 1954. godine)

Safet Bajin u Dokumentu CXV. o događanjima 1945. u logoru Slavonska Požega svjedoči:

Dana 23. svibnja znatan broj partizanskih oficira, među kojima su bili Jovo Bjelić, Mile Tendjerić, Čedo Kopar i neki tzv. ‘musliman’ Kovačević, došli su u logor… Ti partizanski oficiri pozvali su sve hrvatske zarobljenike iz Bosne i Hercegovine da stupe naprijed. Kad su oni to učinili Bjelić im je održao kratak govor, rekavši: ‘Drugovi, mi smo svi svjesni da ste vi sinovi naše oslobođene Bosne i Hercegovine. Od 1942. do 1945. god., vi ste se borili protiv narodnooslobodilačke vojske zbog neznanja i zbog krivih utjecaja u prosuđivanju. Mi vas ne smatramo zločincima, a ja sam ovlašten od našeg Vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita da vas spasim od smrti, šaljući vas da kroz dva mjeseca siječete stabla. Sloboda vam je zajamčena…’ Tri stotine partizana I. i II. kozaračke brigade odveli su te bosanske i hercegovačke Hrvate…

Čim je kolona stigla u Gornje Podgradce, zarobljenici su bili dovedeni pred jednu srpsku pravoslavnu crkvu i tu su bili svučeni sve do gaća. Neki smioniji i indiferentniji zarobljenici upitali su Milu Tendjerića za razlog takove procedure. Kao odgovor on je izvukao svoj bodež i na licu mjesta ubio te “neposlušnike”. Zatim je ostalima rekao da će i s njima postupiti na isti način i to u obližnjoj Šipadovoj pilani. Ostali, svučeni skoro do gola, bili su preumorni od gladi i žeđi kroz mnoge dane i k tome od ‘marša’ iznemogli da izuste ikakav prosvjed.

Njihovi ionako dobro naoružani stražari sad su dobili pojačanje od drugih partizanskih jedinica pa su zatvorenike natjerali u pilanu. Dok se je to dešavalo, zapovjednik Bjelić, rodom iz obližnjeg sela Jablanice, poče kleti, vikati i derati se kao da je poludio. Vikao je na zarobljenike da ovo nije godina 1941. god., kada su se oni kao dobrovoljci svi javili u Hrvatsku vojsku i postali ustaše. Doslovno iz pjenećih usta on se derao, rekavši da su se oni pod Pavelićevim vodstvom borili protiv “naroda” sve do zadnjeg časa rata kad su, skupa s Nijemcima i Talijanima, bili pobijeđeni. Onda je nadodao potišim glasom: “Vi ste sada u rukama narodne pravde i izloženi osveti kozaračkog kraja, koja će nad vama biti izvršena. Preživjeli borci s Kozare i mjesno srpsko stanovništvo vama će suditi.”

Čim je on izustio te riječi, Bjelić i Tendjerić izvadiše svoje bodeže i počeše bosti zarobljenike koji su im bili nadohvat (vezani žicom)… Neki zarobljenici bili su odvedeni pojedinačno k obližnjem potoku gdje su poubijani. Oko pola noći 400 zarobljenika na ovaj ili onaj način izgubiše svoje živote. Odmah nakon ponoći srpske rulje navališe sjekirama, vilama, srpovima, noževima i toljagama na preostale žrtve i tako poubijaše više od 200 tih jadnika. Preživjeli su tjerani u ‘marš smrti’ uzduž uskih željezničkih tračnica koje vode dublje u Kozaru. Tisuću dodatnih žrtava bile su postrijeljane oko 2 km podalje uzduž tračnica dolje u udubini koja se desno od tračnica proteže u duljini od 200 m. Oko 1.900 drugih zarobljenika bili su odvedeni uzduž tračnica koje se odvajaju na lijevo od glavne linije. Upravo s toga mjesta moj poznanik uspio je pobjeći s jednim drugim Hrvatom rodom od Ivanjske…
Pokolj u Pogradcima i popratne okrutnosti trajale su od 26. do 29. svibnja 1945. Jovo Bjelić i Mile Tendjerić zato što su organizirali taj pokolj proglašeni su narodnim herojima.

(Uranium City, Sask, Canada, 30. prosinca 1961. godine)

Safet Jaskić u Dokumentu VCVI. navodi sljedeće:

Istog jutra krenula je kolona spomenutih logoraša iz Požege u pravcu Stare Gradiške, a pratila ih je jaka straža. Na putu su ostali dva dana. Bilo ih je u koloni oko 4.000 ljudi, mahom domobrana. Siguran se broj ne zna, jer praćeni zarobljenici nisu imali mogućnosti brojanja ljudstva nego tek ocijeniti od oka. Putem ih je domaće hrvatsko stanovništvo na svakom koraku obdarivalo kruhom i ostalom hranom, što, začudo, ovom zgodom partizani nisu ometali, kako su činili kroz Sloveniju i Hrvatsku. To ih je mnogo umirivalo te su bili uvjereni, da će cijela ta stvar na dobro izaći.
Prešavši Savu kod Bosanske Gradiške imala je kolona dulji odmor iza grada. Tu su natovarili na leđa robijaša streljiva, koje su oni duž puta naizmjenično nosili.

Nakon još jednog duljeg odmora stigli su zarobljenici 23. lipnja u selo Podgradce pod Kozarom. Kolona je prošla veliku pilanu u selu te je bila odvedena dalje u neku kotlinu prema Kozari, okruženu sa svih strana grupom od nekoliko stotina stražara, ali su na licu mjesta zatekli istodobno, a valjda i više seljaka. Njihov se broj međutim svakim časom uvećavao dolaskom novih srpskih seljaka, seljanki, mladića i staraca iz okolnih sela. Očito ih je dozvala komunistička ‘narodna vlast’, a zašto, postalo im je jasno odmah zatim. Ti Srbi seljaci imali su u rukama sjekire, krampove, vile, željezne motke, štapove i slično oružje. Ponašali su se mirno, sve dok se nije iskupila masa, koja po broju sigurno nije zaostajala iza broja ljudi dovedenih u koloni. U jedan čas, valjda po komandi, počela je ta seljačka masa, sastavljena većinom od žena i nezrelih mladića, da se dere i urliče: ‘Koljači, ustaše, treba ih sve poklati, osveta, osveta’ itd. To su pratili pokretima i riječima, te su i mahali svojim svojim ‘oružjem’. Opetovano su govorili: ‘Hoćete da idete u našu vojsku! Daćemo vam mi vojsku po glavi!’ Traje vriska i izazivanje, ali još nije krvoproliće započelo. Okolo mase i njezinih žrtava stoje stotine partizana, naoružanih većinom ručnim strojnicama.

Na zapovijed počeli su Srbi seljaci vezati žicom dva po dva zarobljenika za ruke, a kasnije opet u grupicama po deset ljudi voditi dublje u šumu. Svaku grupicu prati partizan sa strojnicom te nekoliko seljanki i seljaka s onim svojim oruđem u rukama. Odmah su započeli sa svih strana jauci iz šume, jer su se one žene, mladići i starci poput divljih zvijeri bacili na svoje žrtve, da ih bodu, kolju, sijeku, lubanje im mrskaju i slično uz užasne povike. Ljudi koje su klali, bili su od dugog marša čak tamo od Maribora i Dravograda toliko izmoreni, izgladnjeli i oslabili, da se nisu ni onoliko oprli ubijanju, koliko bi možda u drugim prilikama valjda bili učinili. Naši svjedoci vele, da se na probijanje obruča nije moglo ni misliti, ne samo radi oružanih partizana nego još više radi totalne iznemoglosti velike većine dotjeranih zarobljenika. Partizani nisu sami ubijali nego su tek prigodom ubijanja čuvali, da nitko od žrtava ne pobjegne. Neopisivo strašan bio je prizor razbješnjelih ženskih furija i nedorasle djece, kako opijeni krvlju žrtava poput divljih zvijeri razdiru i kasape stotine pa i tisuće nezaštićenih i nevinih ljudi. Primjećujemo povrh toga, da su jadne žrtve bili dobrim dijelom domobrani zadnjih poziva, dakle vrlo mladi ljudi, koji su u borbama jedva i sudjelovali, a uz njih i nešto hrv. oružnika…
O ovim strahotama u istom izvoru svjedoči i jedan Srbin koji je kasnije zbog nesudjelovanja u pokolju bio kažnjen zatvorom, ovim riječima:

Tako smo jednog dana dobili naredbu da ‘sve što je živo pod Kozarom i Prosarom’ ima se skupiti u određeno vrijeme kod pilane u Podgradcima da ‘pobiju ustaše’ i da se tako osvete. Sobom imaju ponijeti vile sjekire, krampove, noževe, oružja i tupo oruđe kojim se može ubijati. Odmah je rečeno, da će ‘ustaše’ biti dovedeni vezani. Imaju se pobiti ‘svi od reda’, ‘ ne trošiti uzalud municiju’. Mnogi su pošli u Podgradce, a drugi opet, koji su imalo bili pošteni, nisu htjeli nego su ostali kod kuća… Protestirao sam i rekao: ‘Ne činite to! To je zlo i to će se nama Srbima strašno osvetiti i stići će nas još strašnije zlo ako nam se to bude vraćalo!… Za ove moje poštene riječi komunisti su me izveli pred sud i kaznili robijom. I tako sam ja ovdje među vama.

Ovim svjedočenjem kažnjenog Srbina potvrđuje se izjava Safeta Jaskića dana u Rimu 28. siječnja 1962 godine.

Uredništvo/komunistickizlocini.net