MASAKR OKO 2.300 PRETEŽNO MUSLIMANA CIVILA U KULEN VAKUFU OD STRANE PARTIZANSKO-ČETNIČKIH POSTROJBI 1941

partizani-cetnici

Sprega srpskih partizana i četnika bila je očita na svim područjima djelovanja. Tako, u Srbu je 23. listopada 1941. održana smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i Gojko Polovina te Kata Pejnović, poznata partizanka, kao članica OK KPH za Liku, koja je sudjelovala i u organizaciji srpskog ustanka u Lici.

Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski partizanski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca polovina smaknuta na Vakufskom buku. Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke jedinice vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali.

Katolička su sela okruživala naselja u Ljutočkoj dolini i Kulen Vakuf u BiH, dok je u samom Kulen Vakufu živjelo uglavnom muslimansko stanovništvo. Ta su naselja na bosanskoj i ličkoj strani Une – Vrtoče, Krnjeuša i Boričevac, te župa Bosansko Grahovo bili napadnuti i uništeni u srpnju i kolovozu 1941., od strane združenih četničkih i partizanskih postrojbi koje su djelovale zajednički. U napadima naselja su spaljena do temelja, te je svaki Hrvat kojeg su partizani uspjeli naći bio masakriran, bez obzira na spol i dob. U tim napadima, kao i u napadu na vojno pojačanje upućeno u Kulen Vakuf, četničko-partizanske postrojbe koje su tad činili 95% Srbi koji su stekli samopoouzdanje i došli do određene količine naoružanja.

Samoorganizirana obrambena milicija u Kulen Vakufu bila je vrlo slabo naoružana. Njeni su pripadnici posjedovali nešto lovačkog naoružanja i nekoliko starih pušaka, od kojih su najmodernije bile iz Prvog svjetskog rata. Pokušaj da se iz Zagreba dobavi oružje završio je neuspjehom. Delegacija upućena s tom misijom vratila se praznih ruku.

Mještani Kulen Vakufa surađivali su s domobranskom satnijom satnika Vebera držeći straže oko mjesta. Pojedinačni napadi po okolini mjesta tijekom srpnja i kolovoza prerasli su u rujnu u otvoreni napad na Kulen Vakuf. Napad su kombinirano izvele partizansko-četničke postrojbe iz Bosne i Hrvatske. Iz pravca Drvara djelovao je 2. drvarski gerilski odred Sloboda, dok su iz Like djelovale ustaničke postrojbe predvođene Gojkom Polovinom i Đokom Jovanićem. Postrojbe iz Like napale su muslimanska sela Klišević, Ćukove i Orašac te su ih pozivali na predaju govoreći da im neće ništa. No muslimansko stanovništvo im nije vjerovalo jer su znali kako su prošla susjedna sela prije njih. Mještani su odgovorili da se ne žele predati. To je dovelo do oružanog sukoba. Gojko Polovina navodi kako je otpor bio tako žestok da su morali paliti kuće iz kojih je pružan. No, branitelji su se premještali u nezapaljene kuće i nastavljali s otporom.

Kulen_Vakuf_B2

Za to vrijeme, mještani pretežno muslimansko stanovništvo se povlači prema Kulen Vakufu. Priliv izbjeglica u Kulen Vakuf naglo je povećao populaciju. Uz oko 2 000 stanovnika uglavnom muslimana Kulen Vakufa, u gradu su bile i izbjeglice iz mjesta Ljutočke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa) kao i izbjeglice iz ranije uništenih ličkih naselja (Boričevac). To je broj ljudi u Kulen Vakufu povećalo na oko 6 tisuća, Uz takav priliv civila, procjenjujući da nije moguće izvesti uspješnu odbranu Kulen Vakufa, satnik Veber donosi odluku o evakuaciji prema Bihaću. U tu svrhu formira zbijeg na čijem se čelu nalaze naoružani domobrani i mještani, a za njima je slijedilo stanovništvo po naseljima. Iza domobrana išli su stanovnici Ćukova, potom Orašca, Klise i na kraju Kulen Vakufa. Lički izbjeglice nisu činili posebnu grupu nego su bili raštrkani duž kolone. Iako se i danas među Srbima njeguje mit o Kulen Vakufu 1941., kao o teško naoružanom ustaškom gnijezdu zauzetom tek poslije teških borbi, činjenice govore protiv njih.

Kad su partizansko-četničke postrojbe ušli u grad 6. rujna, on je bio prazan. Nitko nije pružao otpor, dapače u njemu uopće nije bilo stanovnika. Ostala su tri mladića SKOJ-evca Vakufljanina koji su uzeli komad crvenog platna i objesili na minaret gradske džamije želeći s crvenom zastavom dočekati partizane. No, prvi su partizani došli u Kulen Vakuf s jasnom namjerom da kolju Turke jer kod Srba je i tad bila duboko urezana osvetnička mržnja prema muslimanima pa su često napadali njihova sela i činili zločine i kao pripadnici četničkih a i partizanskih postrojbi čiji je i jedan i drugi sastav bio uglavnom Srpski a što je muslimane uglavnom opredijelilo na stranu NDH koja se prema muslimanima postavila zaštitnički. Tri mladića ljevičara za njih su bili tekTurci koje treba likvidirati.

Đoko Jovanić, kasniji general JNA
Đoko Jovanić  general JNA

Partizani su zauzeli Kulen Vakuf, a za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Glavnina partizansko-četničkih postrojbi krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni, desetak kilometara od Kulen Vakufa u pravcu Bihaća. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen Vakufa pravcem Ćovka – Prkosi – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, žene i djeca. Na Ćovki partizani su iskopali jarak na šumskom putu tako onemogućavajući prolazak konjskih zaprega. Mještani su put nastavljali pješice, naoružano čelo kolone i prvi dio zbjega uspjeli su se probiti kroz partizansko-četnički obruč i preko Ripča doći do Bihaća. Drugi dio zbjega uglavnom muslimana mještana Kulen Vakufa i nešto hrvata iz okolnih sela zastao je na Prkosima, a nada je probuđena glasinom da tu trebaju čekati kamione koji su po njih poslati iz Bihaća da ih odvedu u sigurnost. No, umjesto prijevoza došli su partizani koji su ponovno zatvorili obruč, zarobili zbjeg i odveli ga natrag u Kulen Vakuf. Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2,5 tisuća civila vraćen je u Kulen Vakuf, odveden u roblje, kako su srpski partizanski zapovjednici objašnjavali svoje djelovanje. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odveden je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje ih je polovina smaknuta a pola pušteno.

Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke postrojbe vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali. Kao podstrekač naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega među vođama ubojica je bio i Mane Rokvić.

Iživljavanje nad Kulen Vakufom trajalo je desetak dana da bi se partizani nakon toga povukli u planine. Tijekom cijelog rata u Kulen Vakuf se nije vratio život. Tek poslije rata stanovnici koji su preživjeli su počeli dolaziti natrag i raditi na obnovi. Gradska džamija, kao simbol normalnog funkcioniranja života, obnovljena je tek 1980. godine, punih 39 godina nakon zločina. Nažalost, nije bila dugog vijeka. Već 1992. od ljudi sa petokrakom na čelu ponovo je uništena kao i prvi put, ovaj put je minirana, kamenje srušene bogomolje odnešeno je iz Kulen Vakufa, a na njenom mjestu je napravljeno parkiralište.

Očigledan je trend da mjesta na kojima su ubijeni civili muslimanske nacionalnosti, od strane partizana imaju najmanje obilježja. U područjima Bosanske Krajine, Hercegovine i Istočne Bosne gotovo je svako mjesto ostalo neoznačeno. Ljudi šute o žrtvama muslimanske nacionalnosti i 71 godina po okončanju rata. Još uvijek nemamo političke hrabrosti da ljudima kažemo istinu. Vrijeme je da se ljudima kaže da je u prvim danima rata pogubljeno na desetke tisuća Muslimana. Istina je došla u obliku rata. U prvim mjesecima rata 1992. godine u Bosni ubijeno je, zatvoreno i protjerano iz svojih domova desetine tisuća civila. Opet su žrtve pretežno bili bošnjački i hrvatski civili. Bio je to nastavak prošlog rata, ovaj put ponovno su došli ljudi sa petokrakom na glavi kao i 41. Srpski je nacionalizam otvoreno pokazao svoje pretenzije na dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu. Svi koji su bili smetnja ostvarenju tog nauma trebali su biti uklonjeni. Ponavlja se 1941., govorili su stariji.

O zločinu u Kulen Vakufu nije se govorilo u SFRJ. Osnovni je razlog što su počinitelji, kao i odgovorni za zločin tijekom rata ostvarili činove i funkcije. Javno iznošenje njihove krivice moglo je rezultirati lošim posljedicama po preživjele svjedoke zločina. Zločinci, zaštićeni funkcijama kao lički medvjedi, dočekali su starost i smrt, no za svoje zločine nisu odgovarali.

Više je razloga za to

Kad danas gledate Srbe u Srbu, u društvu hrvatskih antifašista, pitate se o kakvoj je to groteski riječ. Preživjeli antifašisti i njihovi potomci slave okupljanje četnika fašista i partizana kao Dan antifašističke borbe. Tko je tu lud?

Kulen_Vakuf

Ustanak naroda Like i Korduna današnji je naziv za taj sramotni događaj. U Srbu se 1941. okupilo oko tisuću kasnijih četnika i šezdesetak komunista. Kao početak ustanka slavi se napad ustanika na vlak i pogubljenje nenaoružanih hodočasnika katolika civila u njemu. U normalnim bi se zemljama sudionici takvog obilježavanja uhapsili i kaznili zbog poticanja na vjersku i nacionalnu mržnju. No, je li današnja Hrvatska, iako članica NATO pakta i Europske Unije, normalna zemlja?

Naime, nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine Đujićevi su se, kao i drugi lički i dalmatinski četnici, pridružili narastajućoj antifašističkoj vojsci, većinom postrojbama 6. ličke divizije partizanske vojske. Kao njeni pripadnici sudjelovali su u vjerovatno osobno najdramatičnijoj ratnoj epizodi partizanskog vođe Josipa Broza Tita – Desantu na Drvar 1944.godine.

Poduhvat spašavanja partizanskog vođe uspješno je ostvaren, Ličani su dobili i spomen pjesmu: Šesta lička spasila Maršala, a Tito je, kao pravi poglavica, od Ličana dobio i djevojku, Jovanku Budisavljević, na dar.

Četnička je pobuna protiv novouspostavljene države počela netom nakon uspostave, 12/13 travnja 1941. u Gračacu. Prvi su cilj pobunjenika bile domobranske postrojbe u Lici, da bi se napadi potom proširili na sve Hrvate u području, nešto me to podsjeća na “Balvan revoluciju 90-tih. Bilo je etničko čišćenje mnogo prije definiranja pravnog pojma. Mile Pešut, nekadašnji četnički zapovjednik, u svojim sjećanjima govori kako je ustanak 1941. u Lici i Dalmaciji bio četnički, a partizani su kasnije sebi prisvojili sve zasluge.

Zbog osobnih interesa komunističkog vođe Josipa Broza Tita, kao i zbog interesa očuvanja vlasti za vrijeme SFRJ, zločin u Kulen Vakufu nikada nije istražen niti su počinitelji kažnjeni. Po liniji zapovjedne odgovornosti, za genocid u Kulen Vakufu odgovorni su Đoko Jovanić, koji je obnašao dužnost zapovjednika Kulen Vakufa nakon osvajanja, i Gojko Polovina kao zapovjednik ustanka u Lici.

No, u Kulen Vakufu na najbrutalniji način u rujnu 1941. ubijeno oko 2,3 tisuće civila pretežno muslimana a grad, kao i cijela Ljutočka dolina u potpunosti su uništeni. Uz Kulen Vakuf, riječ je o naseljima Klišević, Ćukovi, Duljci, Orašac, Klisa, Demirovića brdo, Lužine, Ostrovica i Havala. Kasniji generali JNA Đoko Jovanić i Gojko Polovina imaju zapovjednu odgovornost za učinjenu štetu, a preko njih i država za koju su ratovali, kao i njene nasljednice. Treba istaći kako SFRJ i KPJ/SKJ tijekom svog postojanja nikada nisu ni pokušali ograditi se od ubojica Kulen Vakufa, a odgovornima za zastranjenja prigodno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas i Mane Rokvić.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s