Bleiburg i Križni put

    Velika tragedija ravna genocidu dobila je ime po Bleiburgu, naselju u austrijskoj Koruškoj, mjestu gdje je velik dio vojnih jedinica NDH 14/15. svibnja 1945. ponudio predaju britanskoj vojsci koja ih je odbila i prisilila da se predaju Jugoslavenskoj armiji koja je sa zarobljenicima postupila surovo zločinački.

Na ovom snimku je mješavina snimaka jedan manji dio s Bleiburga ostali iz Njemačke i Češke, uglavnom oslikavaju istinita dešavanja u kolonama zarobljenika. Za djevojku koja se pojavljuje u sedmom minutu snimka, nije sigurno da li se radi o Njemici ili Austrijanki. Nije poznato mjesto snimka te djevojke ali vjerno oslikava patnju djevojaka na Križnim putevima!

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. godine. Međutim, samo je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, stoga se danas imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira na to gdje su se dogodili, a ponekada se često misli i na sve žrtve komunističkoga terora među Hrvatima ratne 1945. godine. Zarobljenici su bili mučeni, a većina ih je ubijena na mukotrpnim marševima kroz Jugoslaviju te u zarobljeničkim logorima tijekom narednih mjeseci. Taj put kroz koji su zarobljenici morali prolaziti, koji je sa sobom donio sve muke sužanjstva, nazvan je Hrvatski križni put, ponekad u množini i Križni putevi (Prcela, J. I., 2005).

Naime, da bi se izbjegao pokolj kod Bleiburga od strane pobjedničkih komunističkih partizana, političko i vojno vodstvo NDH pokušalo je dogovoriti predaju zapadnim saveznicima. Međutim, britanski general Patrick Scott nije to prihvatio, već je ustrajao na tome da se predaju Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik u ono vrijeme bio Danilo Basta. Mnogi zarobljeni Hrvati pa i pripadnici drugih naroda koji nisu prihvatili novu jugoslavensku vlast, a koji su se ranije predali Amerikancima ili Britancima, bili su smješteni u zarobljeničkim logorima u Koruškoj ili u Italiji. Većina njih predana je partizanskim jedinicima i otpremljena u Titovu Jugoslaviju, a uslijedili su mučenje i pokolj: zarobljenici su vođeni raznim putovima kroz cijelu Jugoslaviju, smješteni u razne logore i zatvore, što se također nazivalo Križnim putem. Kolone smrti i ostali nemili događaji nastavili su se sve do 1948. godine. Važno je naglasiti da je tek manji broj zarobljenih vojnika i dužnosnika NDH izvedeno pred sudove, dok je većina ostalih žrtava poubijana bez ikakvog suđenja i dokaza da su počinili ratni zločin.

Razmišljajući o uzrocima i posljedicama „Bleiburga“, Vinko Nikolić nas izvješćuje: „Neki se s ispitivanja više nisu vratili. Jesu li ih ubili, ili negdje drugdje prebacili, ne znam. Uglavnom se je radilo o Bosancima, a kasnije sam saznao, da se je bosanska OZNA stalno motala po logoru, tražeći i prepoznajući žrtve. Što će biti s nama, kada stignemo u Dubrovnik? To samo Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti novog jugoslavenskog društva, rekli su nam, da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak! Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro dosta nas ponovo našlo na okupu – na robiji u Zenici radi „djela radnje protiv naroda i države“. Ljubav prema Hrvatskoj bila je jača od svakog straha“ (1998, 157).

Dakle, upravo su iz Bleiburga krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti. Ta stradanja danas su simboli stradavanja Hrvata i svakako su bila jedna od najtežih za hrvatski narod. Mnogi su, prolazeći kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni ili prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i civilnoga pučanstva 15. svibnja 1945. godine na polju u austrijskom gradiću Bleiburgu, posredništvom zapadnih sila, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. Svi su oni svrstani u zarobljeničke kolone („Kolone smrti“), usmjereni u unutrašnjost komunističke „demokratske“ Federativne Republike Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju, mučenju i ubijanju, o čemu će poslije svjedočiti brojna stratišta od Maribora do Kočevja.

“Bleiburg“ je  izmijenio povijest hrvatskoga naroda. „Ono što najviše boli, to je izgubljena Domovina i raspeće našega naroda. Boli briga za naše drage, boli više od svih drugih bolova, boli ova neizvjesnost našega života“ (Nikolić, V., 1995, 24). U toj okrutnoj stvarnosti nekoliko je generacija osuđeno na doživotno progonstvo. Čak ni za mrtve nije bilo mjesta u rođenoj Domovini. Oni koju su preživjeli bili su usmjereni na daljnji put kroz Hrvatsku i izvan nje. To je bilo putovanje s kojega su se samo rijetki vratili. „Zarobljenici su, kako ističe Paul Garde u knjizi „Život i smrt Jugoslavije“, odvedeni na „marševe smrti“ na kojima su morali propješačiti stotine kilometara kroz cijelu Jugoslaviju, dok ih smrt nije sustigla.“ Kolone su se kretale od Dravograda pa sve do Đevđelije. Tako je u Mariboru samo u jednom danu ubijeno preko tri tisuće hrvatskih časnika i dočasnika. O likvidacijama što su ih u okolici Virovitice izvodili pripadnici crnogorske brigade pisale su zgrožene lokalne komunističke vlasti te je bilo izvješteno da partizani, prije polaska na likvidacije njima nepodobnih, hodaju po kućama i oštre noževe.

Izručivanje žrtava kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti, tajna o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. U čuvanju te tajne sudjelovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti narav ovoga zločina te i same zločine koje su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom. Jane Balding, bolničarka Crvenoga križa u logoru Viktring, bilježi u svom dnevniku kako je čula „… grozne priče o vraćenim bjeguncima, koje navodno ubijaju u tunelima. Čini se da je osnovno pitanje da li da se vraćaju i budu ubijeni ili da ostanu ovdje i umru od gladi ili upale pluća, ne dobiju li ubrzo krov nad glavom. Neprekidno pljušte proljetne kiše – logor je potpuno poplavljen. No, Jane Balding i major Barre još nisu mogli vjerovati kako se bjegunci uistinu i šalju natrag u Jugoslaviju da budu ubijeni“ (Tolstoy, N., 1991, 262).

Postoji mnogo zapisa i knjiga o „Bleiburgu“ ali danas još uvijek nedovoljno kako bi se utvrdio točan broj žrtava i potpuno točan rasplet tih događaja. „Istražujući te tragične događaje povjesničar Tolstoy kaže: „U Bleiburgu su većinom bili obični vojnici, ali u mnogim slučajevima civili, koji nisu učinili nikakvo zlodjelo. Sigurno je, pak, da nitko nije izišao ni s kakvim dokazom da je netko od njih učinio ratni zločin.“

Ipak, sve više i više slaže se prava slika događaja na temelju svjedočanstava žrtava koje su preživjele zarobljeništvo. Priča Ivana Volarevića, jednoga od preživjelih žrtava „Križnoga puta“, samo je jedna u nizu tragičnih svjedočanstava koja govore o tome kako se postupalo sa zarobljenicima, protiv svih zakona Ženevske konvencije: “U Koprivnici sam dobio tifus. Prebolio sam ga u šljiviku. Bilo nas je 35 tifusara. Tu su nas ostavili. Spasile su nas žene iz mjesta, donosile su nam mlijeka i hrane. Sva sreća da sam dobio tifus i tu ostao. Kasnije sam čuo, da su sve iz naše kolone malo po malo pobili. Kad smo preboljeli tifus, došli su po nas da čistimo mine oko Koprivnice.“ Mnogi svjedoci daju nam uvide u događaje iz 1945. godine, daju nam brojke koje omogućuju stvaranje ideje o dimenzijama tragedije spomenutih „marševa smrti“. Jedan svjedok, danas nastanjen u Argentini, tvrdi da je broj mrtvih iz njegove kolone bio od prvoga dana vrlo visok. Već kod Bleiburga, pod kontrolom V. srpske divizije, bila je sastavljena kolona od 18 000 zarobljenika. Pripadnik jedne od kolona smrti, koja je u Mariboru imala 15 000 ljudi, izjavljuje, da je ostalo jedva njih 600, nakon marša od 300 – 400 kilometara do Osijeka. Druga kolona, koja je u Dravogradu brojila 5 000 ljudi, nakon što je prevalila 1 000 kilometara do Bitolja u Makedoniji, stigla je sa samo 300 preživjelih. Ovakvih svjedočenja bilo je vrlo mnogo.

Postupci s pripadnicima „Kolona smrti“ bili su prije svega neljudski. Partizani su pripadnicima kolona smrti, o čemu se slažu gotovo svi svjedoci nakon zarobljavanja, oduzimali novac, satove, prstenje i sve vrijednosti što su zarobljenici imali (mnogi su sa sobom nosili obiteljski nakit), zatim odijela, cipele, tako da su na kraju hodali polugoli, u donjem rublju i bosi. Rijetko im se davalo jesti, obično na završetku prevaljenoga puta, i to malo kruha i vode. Čak su u mnogo slučajeva stražari zabranjivali davati pripadnicima kolone jelo i vodu, koje su im pružale žene i djeca. Mnogo su puta zlostavljali pučanstvo koje se smilovalo nad žrtvama, otimali im hranu i bacali vodu, a mnoge osobe bile su ubijene jer su htjele pomoći unesrećenim rodoljubima. Pribjegavalo se rafiniranim mučenjima, zaustavljalo kolone kraj izvora vode, zabranjujući im piti. One koji bi se usudili piti vodu, smjesta bi ubijali. Čak ni djeci nisu davali vodu (Nikolić, V., 1993, 348). I dok se hrvatsko pučanstvo trudilo pomoći zarobljenicima, komunisti su organizirali svoje simpatizere da se postave protiv izmučenih pješaka. U naseljima srpskoga pučanstva hrvatski zarobljenici bili su posebno zlostavljani, mučeni, pljačkani i ubijani. Bilo je i slučajeva trovanja vode i hrane. Oni koji bi zaostajali na putu zbog iznemoglosti bili su nemilosrdno pobijeni. Morali su naprijed pa čak i žene, trudnice koje su na putu pobacile od patnje, žeđi, gladi i umora. Strijeljanja zaostalih mučenika bila su svakodnevna. Morali su trčati na žegi, dok su njihovi stražari putovali na konjima ili u autima. Partizani su redovito svaki trenutak nekoga izdvajali iz kolone i bez ikakvoga posebnoga razloga ubijali pred drugima, a ponekad su se likvidacije izvršavale i u šumama jer su izvršitelji zločina nastojali skriti svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i pronalaze ostale jezovite ostatke (Grčić, M., 1990. 142).

Hrvatska sudbina u pojmu riječi „Bleiburg“

U to je vrijeme iz Hrvatske raseljeno, pogubljeno i izbačeno preko 1.000.000 ljudi. Hrvatska vojska, neporažena, na prijevaru je razoružana i predana “pobjedniku“ da ju potamani. Za mali narod kao što je hrvatski, brojka od 1.000.000 mijenja cijelu demografsku sliku. Nestajala je tada hrvatska mladost i njezina inteligencija. Uz Hrvate stradali su i drugi narodi.

U prošlome stoljeću hrvatski je narod pretrpio tri rata, no najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje. Dolaskom komunističkoga režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja i šikaniranja. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je također i bosanski franjevac Josip Zvonimir Bošnjaković. Također u Glasu Koncila, u razgovoru s novinarom Vladom Čuturom, na upit mogu li se Domovinski rat i Drugi svjetski rat uspoređivati, budući da je svjedok doba, otac Josip odgovara: „Rat je uvijek rat i ne donosi nikom dobro. Čim se gube životi, širi mržnja, osvaja se, ubija se, ne služi čovjeku na korist nego mu šteti.“ „Gledajući u kontekstu žrtava, za hrvatski narod jedan i drugi rat bili su teški. U Drugome svjetskom ratu, uključujući i poratno vrijeme, poginulo je više od 500 000 Hrvata. Ne smije se zaboraviti da su mnogi bili u cvijetu mladosti, u punoj snazi, kako radnoj tako i reprodukcijskoj. Zatim, tu je bila hrvatska inteligencija. A kad jedan mali narod kao što je hrvatski doživi takvu tragediju, teško se može oporaviti. U Bleiburgu je došlo do predaje Hrvata i odatle počinje veliki hrvatski ‘Križni put’. Brojni su ubijeni bez suđenja, mnogi su zatvarani prigodom povratka u Hrvatsku. Partizani su ubijali nevine ljude, žene, djecu. Oko petsto tisuća Hrvata ubijeno je krajem četrdeset pete“ (Bošnjaković, J. Z., 2005, 9).

Uistinu, sudbinu stradalih vrlo je teško opisati i iznijeti i stoga će „Bleiburg“ zauvijek ostati simbol stradavanja Hrvata. On je nekada bio posljednji plamen vjere i nade u spas, a danas neizlječiva rana u neutješnu srcu svakoga Hrvata.

„A Bleiburg je počeo daleko prije onog tragičnog Svibnja 1945. i trajao kroz nekoliko desetaka godina nakon onog Svibnja… Možda je trajao sve do godine 1990., sve do u ove naše dane, kada se, konačno, mnogi Hrvati usuđuju priznati da su i njihovi dragi ostali negdje na Bleiburgu. Dosad su ih morali zatajivati. Umiralo se, jer su neke okrutne, mračne sile htjele izbrisati naš Hrvatski narod s lica ove naše drage i svete Grude“ (Nikolić, V., 1993, I – A). Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer „… narodi koji zaboravljaju Povijest …“ – rekao je rimski govornik, filozof i političar Ciceron, „… osuđeni su na svoje ponovne tragedije.“

No Hrvati danas, konačno, imaju svoju državu. Njezina klica nastala je u Bleiburgu, no svim ljudima koji žive u njoj mora biti jasno da se nikada više ne smiju ponoviti “Bleiburg“ i “Križni put“, ali isto tako i da je došlo vrijeme prestanka šutnje, vrijeme kada će se otvoreno govoriti o jednoj od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti. Danas se konačno, mnogi Hrvati usuđuju reći da je i netko od njihovih dragih stradao u Bleiburgu i njegovoj okolici ili na “Križnom putu“. Sve do Domovinskog rata morali su to tajiti bojeći se za vlastitu egzistenciju ili čak i za život, kako ne bi i sami u nekakvim montiranim procesima bili optuženi kao državni neprijatelji. Žrtve ove tragedije spominjat će se uvijek sa željom da se njihova priča nikada više ne ponovi, ali i ne zaboravi jer stradala je tada mladost, neporaženu hrvatsku vojsku, britanski časnici predali su jugokomunističkoj vojsci, koja prema zarobljenicima nije postupala po međunarodnim konvencijama. Mnogi zarobljenici mučeni su, ubijeni, ili im se u tim krvavim događajima izgubio svaki trag.

Zahvaljujući istraživanjima mnogih povjesničara, ali i izjavama autentičnih svjedoka, povijest će zabilježiti sramotnu ulogu koju su u tom vremenu i u tim zbivanjima imale mnoge službene osobe demokratskih europskih zemalja, a mi ćemo se sjećati časnih ljudi koji su znali cijeniti hrvatske žrtve i pomogli da se uspomena na “Bleiburg“ i “Bleiburške žrtve“ očuva do danas i zauvijek spasi od svih klevetničkih tumačenja, povijesnih krivotvorina i na kraju sramnoga zaborava.

„BLEIBURG! Vizijo vječna tragičnog usuda: od razdrtog crven-bijel-plavog barjaka branismo samo bijelo za pokrov mrtvaca. Oh, crna sjeno bijelih barjaka, Ko žig sramote Kopkaš nezacijeljenu ranu U neutješivu srcu svakog Hrvata!“ 

Uredništvo/komunistickizlocini.net