Jasenovačka Posavina i Lonja

“Sisački vjesnik“ o strijeljanjima Hrvata

 „Sisački vjesnik“ Jedinstvene narodne fronte grada Siska (list „Jedinstvo“ počelo je još 1944. Izlaziti u Glini – op. a.), u broju pet od 23. lipnja 1945. – između reklama, obavijesti i javnih zahvala – donosi i kratku agencijsku vijest. Citiramo: „Presudom Vojnoga suda IV. Vojne oblasti JA Komande grada Siska, zbog suradnje s okupatorima, presuđeni su na kaznu smrti strijeljanjem slijedeći: Kapac Mato, Georgijević Dragutin, Pavlak Nikola, Farkaš Roko, Tomazetić Viktor, Bišćan Antun, Janušić Franjo, Janušić Ivan, Bolešić Mato, Saler Antun, Sertić Josip, Penga Luka, Wolf Ernest, Šepec Ivan, Svolšek Vinko, Raušer Đuro, Savinc Ivan, Marčec Franjo, Sabljak Petar, Tomazetić Branko i Vlahinić Mile. Na kaznu prisilnoga rada u trajanju tri godine kažnjeni su Šumiga Tinka i Orešković Pero…“

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Istoga je dana strijeljano još 27 građana, mahom Galdovčana. Jesu li ti nesretnici skončali u korijenju hrastove šume Brezovice, odakle su se prvih dana „Titove krvave slobode“ nerijetko čuli rafali? Između Siščanima naročito poznatih prezimena pogubljenih 15. lipnja 1946. u Capraškoj šumi, prije sedam desetljeća, nalaze se i ona Đure Raušera, dugogodišnjega predsjednika DVD-a Sisak, te Ivana Šepeca, čuvara perivoja Viktorovca s drvenom piramidom, kraj koje je bio zloglasni logor ratnih zatvorenika, potom dvojice trgovaca Janušića, Franje i Ivana, Ernesta Wolfa, oca knjigoveže Emilijana, te braće Viktora i Branka Tomazetića. Njihovi su roditelji Jelka rođ. Lovas i otac Viktor puni užasa doznali da se toga dana, pod partizanskim rafalima crvene vlasti, ugasio život obojice njihovih sinova. Likvidirano je bilo puno malodobnih potomaka. Siščanin Krešimir Bišćan (71), umirovljenik, privatni pčelar i povrtlar otac mu je na smrt strijeljanjem osuđen i streljan 1. lipnja 1945.

Od 1.657 masovnih stratišta iza Drugoga svjetskog rata, čak 119 ih je u Sisačko-moslavačkoj županiji, s 45.000 pogubljenih (dr. Andrija Hebrang nedavno tvrdi 129 – op.a.) . Red je da se sedam desetljeća kasnije i najveća šumska stratišta dostojno obilježe. Makar i hrastovim križevima sjećanja na hrvatske žrtve.

Kanibalska komunističko-četnička klanja Hrvata pod petokrakom

Zločinačka partizanska i komunistička ruka na sve je strane kosila. Ginulo se posvud. A kako je počelo još 1944. godine? Na pravoslavni Badnjak, 6. siječnja, partizani su zarobili sedmoricu imućnijih seljaka Kratečkoga i Mužilovčice i na predjelu Kostrine u šumi Brezovici (Lonjsko polje) i smaknuli ih. Posmrtni ostaci su osam mjeseci kasnije pronađeni i pokopani u zajedničku grobnicu doma mira u Kratečkome. Tri tjedna potom noću su iz Gušća oteli Josipa Đajića, Ivana Kukurića, Nikolu Vukelića i Maru Torman koje su opet u Lonjskom polju ubili. Slični zločin zbio se i u turopoljskom mjestu Pešćenici 8. kolovoza 1944., kada su partizani u šume Vukomeričkih gorica odveli Ivana Blažinčića, Ivana Celjaka, Franju Tomašića i Zoru Perović. Ovi nevini civili bez dokazane bilo kakve krivnje mučki su ubijeni krajem istoga mjeseca u Lijevim Štefankima. Članovi županijske komisije za istraživanje komunističkih ratnih i poratnih zločina, na čelu s Adamom Zahirovićem, iscrpno su saslušali svjedočenja o rujanskom krvoproliću u Sunji. Tada su za borbi s postrojbama NDH partizani zarobili veću skupinu Hrvatskih vojnika. Na glavnom sunjskom trgu, istoga su dana naočigled mještana dvadesetoricu zaklali i nestali u šumama. Prema kazivanju svjedoka, zapovjednik toga krvavog pira svojim je ubilačkim kanibalskim primjerom prednjačio. Stigla ga je, međutim, zaslužena Božja kazna: pomračena uma nakon zločina, sam je sebi presudio. Dan iza navodnoga oslobođenja Siska, 6. svibnja 1945. (45. srpska udarna divizija sastavljena od bivših četnika – op.a.) partizani su iz sela jasenovačke Posavine i Lonje poveli 30-ak seljaka „ na sječu ogrjeva“, zapravo u zatvor  Ozne u Kutinu. Bez ikakve dokazane krivice, strijeljani su na obali Ilove. Tijela zaklanih žrtava bila su toliko unakažena da jedna od svjedokinja, Barica Krnic među mrtvima nije mogla prepoznati vlastita oca. Kroz sisačke zarobljeničke logore, pak, prošlo je iza svjetskoga sukoba 30.000 imućnijih hrvata i uglednih građana, „narodnih neprijatelja“, kojima je potom otimana imovina.

Iz zasjede smaknuli sportaša Karla Poetzla

Prema navodima i danas živućega svjedoka Lojze Buturca, prilikom razoružavanja pripadnika bivše kraljevske jugoslavenske vojske 1941., smrtno su stradali sisački krojački obrtnik Ivan Špoljar i strojobravar Zlatko Trepo. U široj okolici, pak, ojačali banovinski četnici već 1935. ubili su u Bučici župnika Janka Vedrinu, a 1. lipnja 1941. u Krajiškim Brđanima iz zasjede su usmrtili svestranog sisačkoga sportaša Karla Poetzla. Otac dobro znanoga hokejaša „Segeste“ i nekadašnjega radnika „Radonje“, Olivera Poetzla, vraćao se na motociklu iz Hrvatske Kostajnice, gdje je nabavljao hranu za obitelj. Zločinci su mu svukli svu odjeću, a potom ga pokopali kraj ceste. Posredovanjem Franje Knebla, Oliverova školskoga kolege, očevo je tijelo dopuštenjem partizanske vlasti preneseno u groblje „Viktorovac“. U Malom Jarku nedaleko Gline, ubijen je prodavač kruha i peciva „samo zato što je bio Hrvat“, a 23. srpnja 1941. četnici Vasilja Gaćeše napali su željezničku postaju Banskoga Grabovca (a poslje su prešli u partizane), Zgradu su zapalili, ubili šefa postaje, skretničara, općinskoga načelnika i talijanskoga opekara, odreda nesrbe zatečene u selu. U ubojstvu je neposredno sudjelovao i Nikola Demonja, poput Vasilja Gaćeše, kasniji narodni heroj komunističke Jugoslavije a prvotno harali kao istaknuti četnici. Početkom rujna prve ratne godine u Glini je od četnika, nakon teškoga mučenja, ubijen Ivan Žinić. Od četničke zločinačke ruke poginuo je i veći broj vojnika i časnika Hrvatskoga domobranstva (među njima i pukovnik Matagić), za koje je početkom listopada služena i sveta misa zadušnica. Nekako u isto vrijeme u logor Vasilja Gaćeše na Banovini (četnika, iza 28. rujna presvučenih u partizane – op.a.) stigla je iz sisačke Brezovice skupina 40 komunističkih boraca s Vladom Janićem Capom. Bio je to začetak antifašističke bajke o prvom partizanskom odredu. Zajedno s pripadnicima Gaćešina odreda, u prvoj zajedničkoj akciji, napali su oružnike Gornjega Klasnića i Maloga Gradca, a na Božić i povijesno Gvozdansko Šubića Zrinskih. Spalili su cijelo selo sa župnom crkvom sv. Filipa i Jakova, te ubili stotine civila mještana.

Uredništvo/komunistickizlocini.net