Još se uvijek ne zna koliko je točno jama u Hrvatskom zagorju u kojima su nakon drugog svjetskog rata na najstravičniji način skončali brojni nedužni ljudi.

Istraživanja su na nekim lokalitetima počela, a za neka od tih  mjesta doznali smo 1991. god. Riječ je o stravičnim zločinima i oni moraju izići na vidjelo. O tome se šutjelo čak 70 godina, no, ratni zločini ne zastarijevaju, a mnogi su svjedoci odlučili i  javno progovoriti.

O tim stravičnim pokoljima odlučio je progovo­riti jedan od rijetkih živih svjedoka Vinko Juriša (82), iz Višnjice, u Hrvatskom Zagorju. U kraju oko Višnjice i podno Ravne Gore više je takvih jama za koje se do danas nije znalo, pa na tim lokaliteti­ma dosad nisu obavljena nikakva istraživanja. Razgovor sa star­cem Vinkom počeli smo u njegovoj skromnoj seoskoj kućici, a po­tom nas je odveo do pojedinih stratišta.

Tu, blizu moje kućice, u šumi, također je jedno stratište, na kojemu je na stravičan način skončalo više od stotinu, uglavnom mladih ljudi – priča starac Vinko, i nastavlja:

Najviše tih nesretnih mladića bilo je iz Vidovca, Podruta, Čre-šnjeva i iz još nekih mjesta varaždinske regije. Rat je već bio zavr­šio kada su ih doveli tu, do ove šume, podno same Ravne Gore. Sve prilaze od glavne ceste i Višnjice dobro su blokirali, kako ne bi bilo »vjedoka, ali nisu računali da bi sa druge strane, gotovo nepro­hodne šumovite, mogao netko naići. Upravo na toj drugoj strani, u šumovitom gustišu, bila je lugarnica u kojoj sam živio. Bio sam lu­gar kod grofa Bombellesa. Leđnoga jutra čuo sarn krikove i zapo­maganje, pa sam se prikrao mjestu odakle su dopirali. Prišao sam sasvim blizu tom stratištu, na možda kojih stotinu metara, kako bih vidio što se zbiva. Pritajio sam se u grmlju iza poveće bukve i pro­matrao stravičan prizor.

Mladići koji su dovedeni na pogubljenje bili su izmučeni, izuda­rani, neki su od iznemoglosti padali na koljena. Pripadnici Ozne dr­žali su ih opkoljene, a u njih su uperili puščane cijevi. Nisu pucali. Navjerojatnije da ne privuku pozornost mještana. Ali, čini mi se da se nisu baš odmah mogli dogovoriti tko će prvi početi s ubijanjem. Malo su se bili počeli i međusobno prepirati. Sjećam se, medu nji­ma je bila i jedna žena – partizanka. Njoj je, izgleda, najprije pre­kipjelo, pa je sama u ruke uzela poveći metalni bat, a potom oštrim glasom naredila svojim uniformiranim kolegama da joj privode jed­nu po jednu žrtvu. Nesretni mladići bili su vezani žicom, a stražari su ih jednog po jednog vodili do te žene, koja ih je ubijala udarcima batom u glavu. Svaka je žrtva morala kleknuti ispred nje, a ona je pomahnitalo mahala onim metalnim batom, udarajući ih u glavu. Dvojica su pokušali pobjeći, ali je za njima pucano i ubijeni su malo dalje od jame. Više nisam mogao to gledati, pa sam skrivečki napustio to strašno mjesto. Uostalom, bojao sam se da i mene net­ko ne opazi, jer bi me zadesila ista sudbina.

• ]e li se itko uspio spasiti?.

Nitko. Kasnije sam čuo da im je jedan mladić pobjegao, ali toliko su se bojali da ne bude svjedoka tom pokolju, da su i njega uhvatili u obližnjem Meljanu i tamo ga ubili.

• Je li to jedina takva jama u ovom kraju?

Tu podno Ravne Gore ima više takvih stratišta. Na stotine je ljudi ovdje skončalo. Ubijali su nedužne ljude i na samoj Ravnoj Gori, u podrumu Planinarskog doma i okolo. Na pilani trakošćan-skog jezera (koje danas više nema), ručnom su pilom prepilili dvije osobe. Sjećam se i prezimena tih nesretnika, Fogec i Lončarek.

Starac Vinko Juriša odveo nas je iz svoje kućice i do mjesta s kojega je, nakon drugog svjetskog rata promatrao već opisani po­kolj. Mještani Višnjice na tom su mjestu nedavno podigli poveći križ i spomen-ploču. Pokazuje nam mjesto gdje se skrivao, zatim mjesto pokolja i mjesto gdje su sve te žrtve pokopane.

• Što je bilo s leševima, je li ih itko pokopao?

Odmah nakon pokolja nitko. Bili su tu nekoliko dana. Oni koji su ih poubijali otišli su i ostavili leševe. Tu i tamo su samo malo granja bacili preko jame. Rodbina poubijanih doznala je nekako za to stratište, pa su počeli dolaziti u zaprežnim kolima, kako bi pro­našli svoje i prebacili ih do mjesnih groblja, i moja teta došla je tu potražiti svoga sina Dragutina. Do mene su svratili neki ljudi iz Vi­dovca, da ih odvedem do tog mjesta, jer ga nisu mogli pronaći. Odveo sam ih, iako je to tada bilo vrlo riskantno. Nikada niste mo­gli znati tko će vas otkucati. Sjećam se, ti su jadni ljudi među izma-sakriranim leševima, koji su se raspadali i zaudarali, nekako pre­poznali svoja dva sina. Ostatke njihovih tijela skrili su ispod slame na zaprežnim kolima i odvezli prema svom selu Vidovcu.

No, kako se pročulo da ljudi sve više dolaze ovamo tražiti svoje, jednoga su dana u selo došli pripadnici Ozne i naredili pojedinim mještanima da preostale leševe zatrpaju u tu tamo tzv. »vapelnicu».

• Po čemu znate da je pokolja bilo i na Ravnoj Gori?

Tamo je jedna partizanka iz Varaždina izricala smrtne presu­de. A kako su moje kćeri Vera i Božica njoj morale nositi mlijeko na Ravnu Goru, rečeno im je da ne ulaze u podrum planinarskog doma. Ali, djeca kao djeca, radoznala i nestašna, ušla su jednoga dana i u taj podrum. Tu u jednoj većoj drvenoj škrinji našle su podosta za­krvavljene odjeće, te o tome pričale. Budući da sam i sam bio u domobranima, bojao sam se da se i nama nešto ne dogodi. Upozo­ravao sam ih da o tome ne pričaju, ali to se pročulo. Morao sam se i sam skrivati, jer su poručivali da treba ubiti mene i Miška Držaića iz Kameničkog Podgorja, jer da mi širimo glasine o tim njihovimpokoljima.

Meni je jedan poznati partizan Mirko Ivić-Šiljo sugerirao da se maknem od kuće. Najvjerojatnije je doznao što mi spremaju, pa me čovjek, ne znam. zbog čega, odlučio spasiti. Poslije su me ipak otjerali u zatvor u Lepoglavu.

Desetak dana sam bio bez hrane i piće. Mučili su me, a onda su uslijedila zastrašivanja: »Ako nešto znaš, jezik za zube, ili će te noć progutati«!

Starac Vinko Juriša dugo se bojao i držao »jezik za zubima«. Sa­da je odlučio o svemu progovoriti. Stojimo s njim na još jednom stratištu. Vidljiva su okolo ulegnuća, a Vinko tvrdi da su sve to ja­me u kojima su ostaci nedužnih ljudi.

Netko je ovdje ispleo klupicu od pruća, postavljen je i poveći križ, a ispod i spomen-ploča, na kojoj su ispisani stihovi pokojnog svećenika i pjesnika iz toga kraja Izidora Poljaka: »A ti mili rode stazom pođi starom i ne skrvni praha krvlju poštrapana mučenika svetih divnih pređa tvojih«. 30. svibnja 1991. – Nevinim žrtvama po­slijeratnog terora, mještani Višnjice«!

Našeg vodiča, starca Vinka Jurišu, noge već slabo služe. Sjeo je na ispletenu klupicu do križa u višnjičkoj šumi strave, predahnuo te dodao: »Niš mi nije teško. Nek’ se zna istina!«

Uredništvo/komunistickizlocini.net