Petar Zinaić Pepa

Ovom metodom gušenja dimom, kao sa svojim patentom, hvalio se javno govorom i pisano njezin autor Petar – Pepa Zinaić, jedan od najveći poznati partizanskih zločinaca u Slunju i Slunjskome kotaru za vrijeme Drugog svjetskog rata i u poraću. Petar Zinaić, inače šef Ozne, Udbe i njihovih sljedbenica u Slunju, živio je u Beogradu i u Budvi, pisao knjige u kojima je uveličavao ustaške zločine i uživao u visokoj hrvatskoj mirovini.

Strižić navodi da je Zinaić, prema nekim svjedočanstvima, ali i vlastitom priznanju, početkom rata u Hrvatskoj 1990. godine, bio četnik do 1942. godine, kasnije je bio partizan i pripadnik OZN-e (Odsjek za zaštitu naroda), preteče zloglasne komunističke tajne službe UDB-e ( Uprava državne bezbednosti), te siva eminecija, i glavni komunistički kadrovik slunjskog kraja.

U razdoblju od svibnja do kolovoza 1945. godine, on je, kao opunomoćenik povjerenstva Odsjeka za zaštitu naroda (OZN) samo za područje Slunja i Plaškog, odgovoran za likvidaciju 75 osoba, te još 18 osoba s drugih područja bivše Jugoslavije. Tijekom kolovoza i rujna 1946. godine, OZN-a za kotar Slunj, kojoj je na čelu bio Zinaić, odgovorna je za likvidaciju još 31 osobe s područja Slunja i okolice.

Nakon akcije Oluja Zinaić je odselio u Beograd, a sa sobom je odvezao pun kamion dokumenata, vrlo važnih za povijest Slunjskog kraja, te ih ustupio tamošnjem Državnom arhivu.

U ratu je četničku odoru zamjenio partizanskom, te bio krvnik mnogim Hrvatima, a nakon rata punih pedeset godina ostao je strah i trepet za mještane Slunja i okolice.

Radi se o zločinima na Žutom putu i Trovrhu. Zanimljivo je kako je u Šicauzu kod Rakovice u kolovozu 1946. godine streljano nekoliko civila, kao odmazda za ubojstvo dvaju pripadnika OZN-e, koji su nastradali u zasjedi na tom području. Rodbina ubijenih, ističe Strižić, godinama je kasnije na sudu dokazivala nevinost ubijenih te skidanje “ljage s njihova imena”. Sud u Slunju ubijene je proglasio nevinima, ali za njihovu smrt nikada nitko nije odgovarao, ponajmanje Zinaić, koji je zapovijedao strijeljanjem. Osim toga, slunjski je sud tek 1965. godine odobrio rodbini eskumaciju i sahranu ostataka na groblju, ali to su morali učiniti u tajnosti kako se, prema obrazloženju, “ne bi uznemirili mjesni Srbi”.

Jelena Cindrić kojoj je Zinaić ubio brata i dva strica: Brata sam posjećivala u zatvoru, u zgradi u središtu Slunja u kojoj je danas voćarnica, ali samo do jedne večeri kada ga je ‘progutao mrak’.

Zinaić Pepa se o načinima ubijanja Hrvata usmeno i pismeno hvalio (vidi komunističku literaturu, na primjer Zbornik 18 – Kotar Slunj i kotar Veljun u NOB-u i socijalističkoj revoliciji, HAK, Karlovac 1989).  Bile su na primjer:

Gušenje hrvatskih seljaka sa ženama i djecom u pećini pred kojom je na ulazu zapalio slamu i žrtve su se ugušile. Među 22 zaista nedužnih ljudi, koji su se pred ratnim opasnostima sklanjali u pećinu bile su i dvije majke s dječicom od 6 mjeseci. Dakako po Zinaićevom sudu, to su bile ustaše (lokacija užasne smrti je Kuterevićeva pećina).

Zinaiću se na teret stavlja jako veliki broj zločina, što da je osobno počinio, što gdje je bio odgovoran kao naredbodavac po zapovjednoj odgovornosti!

Bacanje živih ljudi, napose zarobljenih ranjenika Hrvatske vojske u bezdane:

• bezdana na Debeloj Glavi (prema spomenutoj  Pepinoj neotehnologiji pod 1.) progutala je oko 750 ranjenika u jednom danu 15. studenoga 1942. i nadalje do 1946. – ukupno više od 2000 žrtava. Tu najbrojniju masovnu grobnicu Hrvata u Slunjskom kraju zabetonirala je JNA i postavila na nju odašiljač za bivši vojni poligon Slunj.
• bezdana u selu Močile nedaleko od bunara. U taj bezdan su komunisti ugrobili oko 800 Hrvata iz Rakovičkog kraja i veliki broj Slunjana. U tu bezdanu bacio je oznaš Mješina Kukić 28. prosinca 1942. mrtvog Juru Francetića i živog ranjenika pilota Miju Abičića. Sada su obadvije spomenute bezdane na prostoru Poligona HV “Eugen Kvaternik” Slunj.

12 ranjenika ispred kuće Naceka Petrete u Slunju, noću 14./15. sudenoga 1942.

Zinaić i njegovi oznaši su prisiljavali hrvatke civile – seljake na skakanje s visokih stijena  oko Korane, na primjer:

†Mate Pavlešić, 8.lipnja 1943.

†Ivan Bogović i †Nikola Pavlešić – jesen 1943…

U Zinaićevu neotehnologiju smrti, za koju je morao znati Josip Boljkovac je utapanje nedužnih ljudi u rijekama, da bi se oznaši/udbaši domogli njihove imovine kao na primjer:

– Miću Zmailovića su Zinaićevi oznaši sa zavezanim kamenom oko tijela bacili u Mrežnicu ispod Tržičkog mosta, da bi se domogli njegovih goveda;

– Janka Skukana – pekara utopili su udbaši u Korani, kod Škrile, 8.lipnja 1943. godine, da bi mu oduzeli obiteljski novac;

– Stanko Megušar – urar, utopljen u rijeci Slunjčici (siječanj 1944.). Egzekutor je bio član Zinaićeve Ozne Dragan Rakinić, koji je trebao Megušarove satove i blagajnu.

Istaknuti specijalitet ubijanja nedužnih Hrvata u Slunju Petra Zinaića bilo je zakapanje živih ljudi u hrpe stajskog gnoja. U gnoju je završio u Radočajevom dvorištu Slunjanin Juraj – Jurica Božičević, koncem studenoga 1942.

Petar Zinaić sa svojim  suradnicima imao je pune ruke posla s raznim metodama ubijanja Hrvata. Evo samo nekoliko primjera. Najstrašnije je bilo ubijanje u obiteljima:

• u vlastitroj kući doslovce su Zinaićevi partizani zaklali starijeg čovjeka Tomislava Božičevića 14. studenoga 1942.
• već spomenutu 12-godišnju kćer Pave Božičevića †Ljubicu Božičević zaklali partizani pred roditeljima,
• naživo rezanje do izdahnuća (zarobljeni oružnik Ante Grdić, na Ivšić Brdu, 9. lipnja 1943.).
• doslovno klanje ranjenoga oružnika Mirka Marušića u Turkaljevoj kući, 8. lipnja 1943.
• 12 zarobljenih hrvatskih opkopara i oružnika poklali su Zinaićevi partizani u mrtvačnici na Katoličkom groblju sv. Magdalene u Slunju, 9. lipnja 1943.

U tu skupinu Zinaićevih ubijanja slunjskih Hrvata, nakon “oslobađanja Slunja” spada još po stotinjak hrvatskih žrtava pri svakom “oslobođenju Slunja od partizana”.

Imena nekolicine takovih Zinaićevih žrtava, na primjer: Nikola Bogut, Franjo Gačan, Milan Hazler, Francika Jurčić, Ivica Jurčić, Stjepan Lalić, Dragica Kovačević (u visokom stupnju trudnoće), Josip Kovačević, Milan Kovačević, Pero Lalić, Valentina Lesar, Ivan Moćan, Nikola Moćan, Mijo Neralić, Nikola Neralić, Zvonko Neralić, Kata Požega,  Mića Skukan, Jure Štefanac, Mića Štefanac… (Nikola Neralić i Mića Skukan su umrli od mučenja batinama).

U specijalitete Boljkovčevog suradnika – šefa slunjske Ozne/Udbe Pepe Zinaića za ubijanja Hrvata spada takozvano “polatucetanje”. Baš tako se je zvalo koncem rata u Slunju.

Kandidati smrti – Hrvati morali su najprije iskopati sebi jamu, onda su Zinaićevci petoricu poubijali uglavnom tupim predmetima, a šesti ih je morao  pokopati. Taj šesti je došao na svoj red u sljedećem ubijanju “polatucetanjem”. Takvih grobova ima nekoliko desetaka po slunjskim poljima, Grabarju, u Jelviku, ispod Melnice, u Lalićevom gaju i u rovovima bivše Jugoslavenske vojske.

Poznate brojne žrtve Zinaićevam ubijanja “polatucetanjem”: Mato Božičević, Nikola Bogut, Stjepan – Stipa Katić(?), Adam Kos, Slavo Kovačević, Šimun Lalić, Ivica Moćan, Joso Moćan, Nikola – Nina Moćan, Joso Obajdin, Mića Obajdin, Nikola Obajdin, Ivan Pavlešić, Mića Petrović, Mato Rigljan, Joso Turkalj, Joso Vučeta i brojne druge žrtve Hrvata iz sela oko Slunja…

Mile Pecić: Pokopao živog svećenika

Župljani su mi godinama sa suzama u očima prepričavaju strahote koje je njihovim obiteljima nanio Petar Zinaić zvani Pepa, hladnokrvni ubojica koji mi je bio susjed više od dvadeset godina – rekao  je slunjski župnik Mile Pecić.

Želim da istina o Pepinim zlodjelima izađe na vidjelo. Zato sam pomogao Ivanu Strižiću u prikupljanju podataka o žrtvama tadašnjih moćnika

Petar Zinaić uživao je u svojoj moći i slavi, glumio je gospodina, čak i znanstvenika koji je iza sebe ostavio „velika djela“ prebrojavajući stalno žrtve ustaša u Drugom svjetskom ratu. Živio je na Trgu oslobođenja, danas Trgu Zrinskih i Frankopana u samom centru Slunja, u kući nekoliko desetaka metara udaljenoj od župnog dvora i crkve gdje sam počeo služiti 1968. godine.

Dvaput me posjetio, a jednom ispričao kako su on i njegovi poslušnici ubili svećenika Ivana Juraića. Strijeljali su ga, no, iako je svećenik njihove metke preživio, živog su ga zakopali. Kroz grohotan smijeh pričao je kao ih je grobar molio da ne zakopaju živog čovjeka, no oni nisu imali milosti – kaže slunjski svećenik Mile Pecić.

Izvori:    Ivan Strižić, Žrtvoslov slunjskog kotara, hrvatske vojne i civilne žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, Slunj, 2005.

             Kotar Slunj i kotar Veljun u NOB-u i socijalističkoj revoluciji, HAK, Karlovac 1989.

             Jutarnji.hr od  travanj 2007.

Uredništvo/komunistickizlocini.net