Frane Tente    

Sudbinu Frane Tente široj javnosti je objelodanio politolog Josip Marović koji je prije nekoliko godina objavio njegovu kratku biografiju u knjizi “Mravinski žrtvoslov”. A mravinska obitelj Nikole Tente i Darinke rođ.Čulić doseljava se u Split, na Gripe sredinom dvadesetih godina. Pored Frane, imali su još sinove Maksimilijana i  teško  bolesnog Ivicu, te kćeri Rosicu, Meri i Dubravku.

Najstariji Maksimilijan, Smiljko, rođen 1925. godine, završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, gdje se u listopadu 1943. godine, priključuje Hrvatskoj vojsci. Odlazi u Zagreb, a potom u Stockerau gdje završava časničku školu. Vraća se u Hrvatsku, a u svibnju 1945. godine, povlači se s hrvatskom vojskom prema Austriji. Englezi ga vraćaju, isporučuju jugoslavenskom komunističkom režimu te je s nekoliko tisuća časnika NDH, strijeljan negdje kod Šentvida.

Godinu ranije, u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, te se krajem rata također povlači prema Bleiburgu. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine, ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji.

Frane se u Splitu povezao s desetak djevojaka i mladića, koji se sastaju po kućama i u drugoj polovini 1946. godine, te su tiskali različite letke i pisali parole po ulicama.

Tu skupinu hrvatske mladeži činili su Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22),Jelka Betica (42), Vlaho Zelinka (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin(19), Tomislav Karaman (21), bogoslov, kasniji svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije, Vjekoslav Matijević (20) i Frane Tente (19). Čin koji je odjeknuo tadašnjim Splitom i bio razlog za hapšenje i sudski proces bio je njihov pothvat zamjene jugoslavenske zastave komunističkog režima na Marjanu hrvatskom trobojnicom, o čemu je svjedočio jedini tada živi član skupine Nikola Pensa (91), tadašnji student medicine, umirovljeni odvjetnik, sudionik Križnog puta i jugoslavenski politički zatvorenik:

“Sastajali smo se u nekoga od nas kući i sanjali slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom neovisnošću u tadašnjem komunističkom teroru. Tako smo Frane Bettini i ja došli na ideju da desetoga travnja zamijenimo jugoslavensku zastavu na Marjanu hrvatskom trobojnicom. Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Premda i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest.

Bettini i ja smo noću došli na Marjan, ali je puhala strahovita lebićada, dizala se nevera, a mi nismo imali nikakav alat i odustali smo. A onda je Bettini sam, da nije rekao ni meni ni ikome iz skupine, došao u ranu zoru i promijenio zastave. Osvanuo je sunčani dan, a s njime i hrvatska trobojnica na Marjanu i Splitom se brzo pročuo glas o akciji. To je za komuniste bio ogroman šok. Pisalo se tada kako je izvješena ustaška zastava, jer je u to vrijeme sve hrvatsko proglašavano ustaškim. Ali to je zapravo značilo da hrvatski narod nije pobijeđen i ušutkan u pravu na svoju državu i slobodu – prisjeća se Nikola Pensa.“

Sjećanja blijede, prošlo je više od sedamdeset godina i šjor Nikola tada nije mogao potvrditi je li točna priča kako je 18-metarsku hrvatsku zastavu sašila Borica Jonić, kako se navodi u nekim dokumentima, sestra partizanskog komunističkog tzv. “narodnog heroja” Ante Jonića, čiji je drugi brat poginuo u Hrvatskoj vojsci da bi kasnije bila prva supruga proslavljenog golmana Vladimira Beare.

Čujte, ta zastava je kao dokazni materijal zasigurno još negdje duboko u arhivima splitskog suda. Bilo bi je zanimljivo iskopati – zaključuje Pensa.

Istraga je počela, uhićenja su uslijedila za petnaestak dana, prvi je uhićen Bettini, 29. travnja, a do 18. svibnja svi su bili u splitskome pržunu. Okružni sud srednje Dalmacije u Splitu izrekao je presudu već 27. svibnja. Pored vješanja zastave na teret im se stavljalo organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ, sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabava sanitetskog materijala za odmetničke bande (za to je bio optužen Pensa, student medicine), vrbovanje članova u HOP, pokušaj Jakova Kirigina da se prebaci u odmetničke bande…

Frane Bettini dobio je deset godina zatvora s prisilnim radom, Bavčević šest godina, Pensa sedam godina, Betica deset godina, Zelinka dvije i po godine, Jonićeva četiri godine, Anićeva tri godine, Šanićeva tri godine, Kirigin dvije godine, Karaman tri godine, Matijević 18 mjeseci a Tente tri godine zatvora.

Postoji i izvješće s izricanja presude u “Slobodnoj” od 31. svibnja 1947. godine, u kojem se u naslovu navodi “Osuđena je grupa pripadnika organizacije HOP u Splitu zbog izdajničkog i protunarodnog rada”, pa kaže dalje:

Pratimo dalje sudbinu najmlađeg od njih, Frane Tente. Nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Vraća se u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vjekovječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.

Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine, u 16 sati, prema zatvorskom izvješću, od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’.

Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić odležavao kaznu kao “politički” u tom zatvoru, objavio je dokumentaciju KPD Lepoglava; u knjizi je poimence naveo 205 osoba, redom političkih zatvorenika, koje su stražari u Lepoglavi ubili, a poimence i 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana, te iznio podatak o 12,5 tisuća političkih zatvorenika od 1945. do 1990., samo u tom kazamatu jugoslavenskog komunističkog režima

Fragmente o skončanju nesretnog Frane Tente obitelji je prenio njegov prijatelj i član skupine osuđenih, Vjekoslav Matijević, koji je također bio u Lepoglavi, a uzrok smrti je kasnije potvrđen i u zatvorskoj dokumentaciji.

No, nije to bio kraj tragedijama koje su zadesile mravinsku obitelj Tente; prema svjedočenju Franine prve rodice i vršnjakinje Klementine Kuzmanić rođ. Tente (86), koja se sjeća kako su ona i mali Frane tovarima prevozili vino i povrće od Mravinaca do Gripa, gdje su stanovali Tentini.

Moj otac Ivan i njegov otac Nikola su dva brata, nismo mogli bit bliži rod. Frane je bija vesel, uvik se smija i nikad mi nije priča o politici. Kad se dogodilo da je osta mrtav u Lepoglavi to mu je slomilo oca i mater. Nikad ga nisu vratili, ne zna mu se za grob – kaže teta Tina i otkriva obiteljsku tragediju koja je kao zla kob pratila hrvatski narod u srazu zločinačkih ideologija XX. stoljeća.

Izvor: Josip Marović, Mravinski žrtvoslov : 1941.-1948., Mravince, 2013.

Uredništvo/komunistickizlocini.net