OBLJETNICA STRADANJA STANOVNIKA ZRINA „NISU HTJELI SURAĐIVATI S PARTIZANIMA, OVO MJESTO JE UNIŠTENO A STANOVNIŠTVO POUBIJANO“

Zrin 09.rujna. 1943.

zrin3
Župna crkva Našašće sv. Križa u Zrinu

Partizanski zločin u Zrinu označava pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u zoru 9. rujna 1943. godine u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinskog. U Zrinu tada nije bilo vojnih snaga regularne vojske NDH. Zločin je poduzet organizirano, na zapovjed Glavnog štaba NOVJ za Hrvatsku, kojemu su tada na čelu bili zapovjednik Ivan Rukavina i zamjenik zapovjednika Ivan Gošnjak, te kao najodgovorniji za donošenje političkih odluka komesar Vladimir Bakarić, kasniji dugogodišnji šef komunističke vlasti u Hrvatskoj. U izvješću OZNE iz prosinca 1944. god. kao razlog odluci da se spali Zrin navodi se da u tom mjestu “unatoč svih napora dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima”.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Zrin je prije početka Drugog svjetskog rata imao nešto oko 850 stanovnika Hrvata. 2019. godine je otkrivena spomen-ploča na obnovljenoj župnoj crkvi u Zrinu, koji još uvijek nema stanovnika, nakon što su sva imanja tamošnjih stanovnika konfiscirana kolektivnom presudom iz 1946. godine s imenima 291 Zrinjana poginulih u II. svj. ratu. Svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, trajno je zabranjen povratak u Zrin. Od muškaraca starijih od 18 godina, rat je bilo preživjelo samo njih 16.

Po riječima biskupa Ivice Petanjka, koji je rodom iz ovog sela, tijekom rata Zrin su više puta opsjedali partizani iz okolnih mjesta koja su naseljena, kako se kaže u tom kraju  “Vlasima”.  Načelnik Zrina i nekoliko mještana posjećuju u ožujku 1943. godine predsjedništvo Vlade NDH u Zagrebu, te na zapisnik izjavljuju da je selo do tada bilo 36 puta napadano od strane četnika i partizana, da u selu imaju 80 vojnih pušaka koje su zarobili od četnika 1941. godine, od čega da je trećina neispravna. Za civilne puške pak, da nemaju više strjeljiva. Nadalje kazuju da je u sukobima s četnicima i partizanima izginulo ili kod radova u polju zarobljeno 46 mještana, te mole da se u selu stacionira barem jedan vod domobrana.

Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2-46-Z od 7. veljače 1946. god
Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2-46-Z od 7. veljače 1946. god

Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana presudom od 7. veljače 1946. godine, napisanoj na jednoj nepunoj stranici teksta  a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto  slično kao što se bilo dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu. Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak!

Obljetnica stradanja stanovnika Zrina obilježava se svake godine u ovom povijesnom hrvatskom mjestu. Program obilježavanja započinje je molitvom ispred križa podno Starog grada Zrina, te mimohodom do mjesta srušene župne crkve Našašća sv. Križa koju su 1943. godine srušili partizani. Ova obljetnica okupi svake godine po nekoliko tisuća hodočasnika iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognanih Zrinjana i njihovih potomaka. Zrin je simbol stradanja hrvatskog naroda. Na sedamdeset i šestu obljetnicu stradanja Zrinjana otkrivena je ploča s imenima 291 Zrinjana ubijenog od partizana tijekom Drugog svjetskog rata. Sisačka biskupija je s ciljem vraćanja sakralnog identiteta povijesnom hrvatskom mjestu i župi Zrin, odlučila na istom mjestu, na kojem je stoljećima stajala župna crkva, sagraditi novu crkvu Našašća Sv. Križa. Zakladu za gradnju spomenute crkve osnovao je sisački biskup Vlado Košić 2013. godine, na blagdan zaštitnika domovine sv. Josipa, i za ravnatelja imenovao mons. Marka Cvitkušića. Gradnja je, nakon dobivanja svih potrebnih dozvola i prikupljanja inicijalnih sredstava, započela početkom 2019 godine. Evo kako je fotografijama novosagrađenu crkvu zabilježio Stjepan Vego, voditelj Ureda za odnose s javnošću Sisačke biskupije:

Foto:Stjepan Vego, Nova crkva u Zrinu.
Foto:Stjepan Vego, Nova crkva u Zrinu.

Video: Laudato TV o Zrinu

Župna crkva Našašće Sv. križa u Zrinu
Župna crkva Našašće sv. Križa u Zrinu prije uništenja od strane partizana.

Razmišljamo i čitamo što se ovdje događalo 1943. godine i kada vidimo s koliko je mržnje i zla navalilo srpsko i partizansko stanovništvo na ove ljude koji su tu živjeli, stvarali i molili, onda vidimo kolika je razorna snaga zla u čovjeku. Vidimo koliko je razorna snaga kad čovjek okrene leđa istini i mudrosti, a živi po svome. Koliko je razorna snaga mržnje prema nekome, a ovdje se mrzilo ono što je hrvatsko i katoličko, te su samo zato Zrinjani stradali. Imali su svoj jasan i definiran identitet i nisu ga se htjeli odreći. Kao što znamo iz komunističkih presuda i prepiski nije se u mjestu našlo nikoga tko bi surađivao s partizanima i zato je trebalo mjesto uništiti, ljude raseliti i ubiti… Titov general Tempo je javno priznao da je sva hrvatska sela trebalo neutralizirati više o tome OVDJE!

Kolika je razorna snaga zla u čovjeku, a to zlo kad se organizira te se cijela država i sustav stavi njemu u službu, onda si možemo zamisliti koliki su ljudi i kako stradali od toga zla“. O stradanju Zrina i brojnih drugih mjesta ne može se čitati u udžbenicima iz povijesti i kako je zato iznimno važno da se govori o tome mladim naraštajima kako te žrtve ne bi nikad bile zaboravljene.

ZRIN – Zagrebačka biskupija nije ukinula župu Zrin, iako nema niti jednog katolika i Hrvata u njoj.

Zrin je danas pusto mjesto. Livade i pašnjaci su obrasli korovom i šumom, i samo tvrdi zidovi ruševne Crkve sv. Margarete i tvrđave Zrin, s koje se pružao otpor osmanlijskim osvajačima s istoka, nas podsjeća na nekadašnje slavno vrijeme.

Na Malu Gospu 1943. godine, ovdje su zadnji put zvonila crkvena zvona i slavljena sveta misa. Dan kasnije, 9. rujna, ovdje je utihnuo život. Nastao je mrak, a jauk Zrinjana je poletio u nebo. Srušeni su veliki zvonici. Crkva je zapaljena i razrušena do temelja. Na najokrutniji način, pobijena je jedna trećina, oko 300 župljana, a ostale se protjeralo, imovinu im konficiralo, i zakonski zabranilo povratak na svoja ognjišta.

Vjerovali ili ne, niti jedna dosadašnja Vlada RH, u čiji Ustav je ugrađeno i ovo zločinstvo, te zločinačke zakone još nije poništila, pa hrvatske žrtve, potomci preživjelih, po postojećem zakonu još nemaju pravo na povratak na svoja djedovska ognjišta.

“Vi ste narodno oslobodilačka vojska Hrvatske” govorio im je neposredno prije napada na Zrin, senilni “pismeni” Vladimir Nazor, na što su se oni smijuljili. Neki su imali prišivene petokrake, a većina su imali na glavi šubare.

Baš ovako, u svojim sjećanjima, piše svjedok toga vremena.

Hrvati Zrina se nisu željeli odreći svog vjerskog i nacionalnog identiteta, nitko od njih nije bio u partizanima, niti je s njima želio surađivati, pa su kao takvi za spomenutu tzv. “narodno oslobodilačku vojsku” bili narodni neprijatelji, izdajnici i fašisti, i završili kao žrtve partizanske protuhrvatske i protukatoličke mržnje, koja je bila nabijena nevjerojatnom razornom i ubilačkom snagom.

Raseljeni potomci širom Hrvatske i svijeta, se u svom Zrinu okupe jedanput godišnje, na obljetnicu velikog stradanja. Dirljive su recitacije pjesnikinje izgnanice. Zrin je rodno mjesto moje, u njem sam provela djetinjstvo svoje…

Ovdje je sva povijest moja, tlo moje i tvoje, ja sam dijete ove zemlje, ovoga tla, branim baštinu svoju, pa ako treba, znat ću i umirati poput pređa. Odjekivao je glas mlade govornice, koji je potvrđivao da su se zločinci prevarili. Evo nas opet. Pravednika ne može nitko uništiti. Ovdje će kao i stoljećima opet stajti crkva…

Zrin je jedan od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je 9. rujna 1943. mirno pučanstvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske.

Zrin je 1943. godine uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer su bili drugi i drugačiji, odnosno jer se nije mogao pronaći nitko tko bi surađivao s partizanima, što je dokumentirano u samim partizanskim dokumentima.

Glavni Štab Hrvatske odobrio je da se Zrin spali, što je i učinjeno, pošto unatoč svim naporima dvije i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima (OZNA za Baniju, 20.12.1944.).

Napad je bio tako silovit da se mnogi mještani nisu stigli skloniti u svojim kućama. Uplašeni pastiri čuli su u ranim poslijepodnevnim satima pucnjavu i u panici ostavili stoku na pašnjacima. U kratko vrijeme partizani su poubijali na desetke mještana. Među njima su pretežno bile žene, djeca i starci. Muškarci i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u zrinsku kulu na vrhu sela, drugi su našli sklonište u župnoj crkvi i mjesnoj školi. Po njoj su partizani tukli teškom topovskom vatrom te su mještani počeli bježati iz kule i u tom metežu smrtno je stradalo nekoliko desetina mještana. Zrinska kula pala je zatim u partizanske ruke.

Nekoliko skupina mještana tijekom noći uspjelo se prebaciti do Divuše i oni su se većinom spasili. Zrinjani koji su ostali u svojim kućama bili su strijeljani, zaklani, a neki i živi bačeni u vatru. Crkve i kuće opljačkane su pa zapaljene.

Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski „oslobodioci“ nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Idućeg ranog jutra poubijani su preostali preživjeli muškarci koji nisu imali sreću pobjeći i izbjeći agoniju prethodnog dana i noći. Preživjele majke i djeca poslije rata utrpani su u vagone za prijevoz stoke i deportirani u Slavoniju.

Da bi se u „Baniji“ stvorio čisti srpski etnički prostor i opljačkala imovina dobrostojećih Zrinjana, mjesto je moralo biti uništeno, a njegovi žitelji poubijani ili protjerani. Zrinjani su bili miroljubivi prema svojim srpskim susjedima koji su često izazivali napetosti i nemire već cijeli niz mjeseci prije ovog zločina, o čemu je pričao tadašnji gradonačelnik Zrina Mato Feketić kojega je tzv. „narodni“ sud 1946. godine dao objesiti.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

3 comments

  1. Kako se na ovo ne osvrnu Pupaci, Josipovići, Mesići, Pusići, Jakovine, Klasići, Štrpci, Goldsteini I slični “antifašisti”. Njihov je antifašizam lažan, zločinački I pokvarenjački…pa se mohu popišati u njega.

    Sviđa mi se

  2. Svjestan kako jugokomunističko-“antifašističke” zvijeri, zlotvori, krvoloci i ubojice neće niti slova pročitati od ovoga, (kao i previše drugih sličnih trofeja) svojeg “junačkog” čina, zatiranja svega hrvatskog, ipak dijelim.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s